U mjesecu prosincu imamo najkraće dane u godini. Sunce nam zalazi već oko 16 sati. U nedostatku vanjskog svjetla i dotoka topline Sunca, nekako nas prirodno privlače mjesta koja odišu toplinom i svjetlom. Ljudi ukrašavaju borove za nadolazeći blagdan Božića, na sve strane gore lampice i sve blješti od svjetla.
U ovo adventsko vrijeme ljudi su nekako tankoćutniji i otvoreniji prema dijeljenju darova (iako mnogi nisu ni sada, kao ni ranije), organiziraju se raznorazni humanitarni susreti i koncerti, ljudi se pokušavaju zbližiti jedni s drugima i pokazati „lice dobrote“.
S druge pak strane, mnogi mahnito kupuju poklone, reklame nas preko javnih medija „bombardiraju“ za kupovinom određenih proizvoda koji nam možda uopće nisu potrebni a sve kako bi postali sudionicima „potrošačke groznice“, kako se to popularno voli reći.
Što nam je uistinu potrebno da bismo bili sretni? Materijalni darovi nas na neko kraće vrijeme mogu usrećiti i ispuniti neke naše potrebe i želje. Mnogi na žalost nemaju ni osnovne stvari za dostojan život čovjeka, kao recimo krov nad glavom, hranu, odjeću ili obuću. Oni ne razmišljaju o tome kako će si kupiti „novi pametni telefon“.
Koliko smo se u toj bjesomučnoj utrci za materijalnim udaljili od onog istinskog smisla Božića i darivanja „unutarnjih poklona“? Isus se nije rodio u raskošnoj vili ili dvorcu, nije se vozio u kočijama, nije se oblačio poput kraljeva i stavljao zlatni nakit na sebe.
Gdje god je stizao među ljude, davao je samo beskrajnu ljubav i mudrost. Bio je jednostavan, skroman i ponizan. Možda će netko pomisliti; Da, ali u njegovo vrijeme nije bilo mobitela i svega ovoga što imamo danas.
Očigledno je mnogim ljudima u današnje vrijeme puno teže odreći se mnogih naterijalnih stvari sa kojima su odrastali i koje pružaju određenu blagodat i komfor života, nego što je to bilo u vrijeme Isusa iz Nazareta, kada su ljudi živjeli bez struje, automobila, mobitela, kompjutora,…
Međutim, i onda, kao i u današnje vrijeme, bilo je ljudi koji su se oslanjali samo na izvanjsko i materijalno, gradeći svoj zemaljski život bez doticaja sa “unutarnjim svijetom”.
U vrijeme blagdana mnogi se ljudi osjećaju tužno, usamljeno i „ranjivo”. Kao da se te energije još više pojačavaju. Svaka duša kao i čovjek želi doživjeti ljubav i istinsko prihvaćanje. Ljudi bi se trebali držati zajedno i u svom bližnjem prepoznati brata ili sestru te pružati pomoć jedni drugima, koliko je to moguće i tamo gdje je najpotrebnije. No, svojim bližnjima možemo dati samo onoliko energije koliko je imamo u sebi. Ako i sam gladujem kako ću nahraniti drugoga?
Darovi koji su besplatni i koji mogu okrijepiti mnoga žalosna srca, oni su darovi sa kojima pokazujemo iskreno zanimanje, empatiju i suosjećajnost za bližnjega, kada uputimo toplu riječ utjehe, kada se netko u našoj prisutnosti osjeća prihvaćenim i voljenim, kada mu u nedostatku njegovog Svjetla, darujemo svoje Unutarnje Svjetlo.
To Unutarnje Svjetlo, mi ljudi na planeti Zemlji, dobili smo na dar od našeg Stvoritelja i Krista. To Svjetlo ne trebamo tražiti u „vanjskim hramovima i crkvama”, nego je ono prisutno u našem „unutarnjem hramu“ gdje gori Kristovo svjetlo.
Kako smo mi ljudi svoje Unutarnje Svjetlo prekrili raznim slojevima prljavštine, ono ne dolazi do izražaja niti izvana. Mi ga ne možemo osjetiti i doživjeti, jer su naše duše uvjetovane različitim programima, koje smo donijeli sa sobom na Zemlju. Mi smo poput izgubljene djece koja lutaju šumom. U ruci imamo malenu svjetiljku čija svjetlost nije dovoljna da nam osvijetli put povratka prema našem istinskom Domu.
Kada se ujutro budimo, dižemo roletne sa svojih prozora dopuštajući da više Sunčevog svjetla osvijetli naš dom. Čisteći svoj „unutarnji hram“ od prljavština, mi dopuštamo Unutarnjem Svjetlu da iz naše nutrine zrači prema van.
Svjetlo koje se nalazi u nama, neugasivo je, i ima “trajne baterije”.
Sa Snagom Unutarnjeg Svjetla možemo odagnati i pobijediti mrak, te “osvijetliti mnoge prostorije“ u koje kročimo.
Snaga Unutarnjeg Svjetla može “osvijetliti put mnogim dušama koje se žele vratiti Kući”.
Milan Troskot, Živi trenutak