Jednoga dana gledao neki mudrac svadbenu povorku kako u velikom slavlju uz zvukove bubnjeva i trublja prolazi poljanom. U neposrednoj blizini vidio je i lovca koji se toliko udubio ciljajući u zeca da ne primijeti ni bučne glazbe ni povorke. Mudrac pozdravi lovca i reče: “Štovani, Vi ste moj guru. Neka se moje misli dok meditiram tako usmjere na predmet moje sabranosti kao Vaše na zeca.”
( tolerare = podnositi, trpjeti, biti obziran prema ljudima i pojavama, ali, op.a., ipso iure i prema pojavnostima svoje nutarnje, psihološke strukture)
Krenemo li dalje rovati i riti po semantici te izvanredne riječi, možemo ustvrditi da posljedice snosimo, druge trpimo, a sebe podnosimo, premda sve izraze možemo ujediniti u jedan – toleriranje. No, ipak iznijansirajmo, poslužit će funkcionaliziranju misli – jednom sasvim drugačijem pristupu vjeri.
U ovom kontekstu bi tolerancija (vjera – vidjet ćemo), prema tome, bila posljedica, jer, rekli smo, posljedice snosimo, a naslov da naslutiti da smo se prometnuli u subjekte snošljivosti.
U čemu se ogleda jedan potpuno drugačiji pristup vjeri? Pa u tome što vjeru, prije svega svoju vjeru, zamišljamo kao toleranciju, podnošenje svega onoga što je moje, što sam ja, ili: Ja vjerujem – ja podnosim sebe tj. onaj dio koji je odlučio biti moja vjera, a ne ja se podnosim.
Prekrasnosti i divote vjere, čudestvena stanja u koja pomoću nje zapadamo, nema bez patnje, muke, trnja, no njih zasad ostavimo po strani, oni u procesu prosvjetljenja, produhovljenja, dolaze poslije nego smo odlučili podnositi onog sebe koji će biti šikaniran, marginaliziran, neshvaćen jer se odlučio na jedno teško iskustvo, a to je iskustvo Istine. Uostalom, šikaniram sam od vanjskih utjecaja, a srcem patim. Dakle, kad sam istolerirao sebe (sjetimo se samo kroz što sve prolaze manjinski vjernici), kad sam se podnio, pripremam se za hod po trnju koji je mnogostruko bolniji, ali uzvišeniji, duhovniji; kad i njega prijeđem i steknem blaženstvo iskustva Istine, moja vjera prestaje biti ičija ili ičega posljedica, ili postaje slatka posljedica, nitko je više ne mora snositi već samo trpjeti, a i ja trpim vjere-tolerancije drugih. U srazu produhovljenih ljudi i trpljenje s vremenom gubi svoju smislenost, pa naše vjere postaju jedna drugoj sretne posljedice, obogaćuju se svojim raznolikostima, empirijama.
Pojednostavljeno rečeno, svojom vjerom najprije toleriram sebe pa onda i druge, a i drugi rade to isto u odnosu na sebe pa onda na mene.
Moja vjera je posljedica moje odluke da budem vjernik. Ukoliko sam se pravilno ocijenio, dakle, dobro se podnio, lakše ću sam sebe snositi, a lakše će moju vjeru i drugi trpjeti. Sva tri pojma stoje u korelaciji, međusobno se definiraju, uvjetovani su jedan drugim, rast jednoga utječe na rast drugoga te se na određenom kvalitativnom nivou međusobno i dokidaju.
Vjerske netrpeljivosti, religiozne nesnošljivosti, ne daj Bože ratovi, fanatizmi, fundamentalizmi… i svi netolerantni vjerski izmi, tad ustupaju mjesto dijalogu među vjerama, međusobnom obogaćivanju u postizanju svog Jedinstva. Ako vjeru oslobodimo elemenata podnošenja samog sebe, a s vremenom i trpljenja drugih, neizbježni put patnje u vjeri će biti kraći a nimalo nesigurniji, dublji i nimalo teži, moćniji kad i nije snažniji.
Na kraju, predivnu riječ tolerancija zamjenjujem još divnijom, a to je razumijevanje. Da, upravo onim koje ste i vi pokazali prema riječima guru i meditacija iz uvodne rečenice.
