Kada imamo bolnu emotivnu reakciju, jako često se u stvari radi o nekoj staroj priči iz naše podsvijesti, koja kreira tu emociju. To je neka negativna priča o sebi i/ili svijetu, u koju smo povjerovali kada smo bili mali i ovisni o drugima.
Samoiscjeljujuća priroda našeg tijela i uma uvijek teži ravnoteži, i stoga stalno želi otpustiti negativna vjerovanja iz naše podsvijesti i potisnute emocije iz naših tijela, jer one kreiraju bolest i ograničenja. I tako, kada god se nađemo u situaciji koja nas u nekom smislu podsjeti na taj prvi događaj kada smo povjerovali u onu priču, cijela priča se ponovo odigra u nama, u obliku misli (u našem umu) i osjećaja i osjeta (u našem tijelu). Smisao ovoga jest da možemo, sada kao odrasla i svjesnija bića, prepoznati lažnost ove priče. Prepoznati iluziju. Ovo prepoznavanje “kompletira” iluziju, ona nestaje – prestaje biti istina za nas – kao što mrak nestaje čim se upali svjetlo.
Na primjer, možemo biti povrijeđeni nakon što nam je netko nešto rekao. Najbolje je dopustiti emociji da dođe u potpunosti, ne blokirati je. Emocija se može pojačati, ali to ne znači da je obavezno teža za podnijeti, jer ono što je čini teškom ili posebno neugodnom, upravo je naš otpor. Kada je dozvolimo, otpora nema, pa je stoga i emocija ugodnija. Zajedno s ovom emocijom doći će i misli, na primjer, priča o tome kako je ta osoba grozna, kako život nije fer, kako smo opet preosjetljivi, ili bilo što drugo. Ovdje možemo jasno vidjeti naša pogrešna, negativna vjerovanja koja imamo. Upravo ove misli su te koje kreiraju sve osjećaje koje u tom trenutku imamo, a ne ono što je druga osoba rekla.
Kada god se ovo dogodi, imamo priliku vidjeti da ove misli nisu korisne i točne. Još bolje, vidjeti da su to samo misli, a ne stvarnost. Svaki puta kada to vidimo, a ne da se samo uvjeravamo u to, ova vjerovanja postaju sve slabija u našoj psihi, sve dok na kraju ne otpadnu potpuno. Ponekad će otpasti odmah, i na njihovom mjestu zasjat će istina. Ona je obično suprotna od dotadašnjeg vjerovanja, dakle uvijek pozitivna. Pojavu ovih istina zovemo uvidima, ili spoznajama. (Često nam oni dolaze sami od sebe bez ovog emotivnog aspekta.)
Da bi se ovo viđenje dogodilo, trebamo dopustiti da se cijela stvar odvrti. Ne trebamo ništa činiti s tim. To znači da ostanemo prisutni (neutralni) i dopustimo emocije i negativnu priču koja se vrti u glavi, i ostanemo otvoreni – ne borimo se s emocijom, i ne radimo nikakve zaključke. Ovo može trajati nekoliko minuta, ili nekoliko dana. Proces je završen onda kada smo ponovo u ljubavi i miru. Ako pogledate kako to čine mala djeca, znat ćete otprilike o čemu govorim. Oni se rastuže, rasplaču, to prođe, i ona sretno nastave dalje.
I mi to činimo, ali također, ono što nesvjesno i nedužno činimo još češće, je upravo suprotno – mi nešto činimo s tim procesom, ometamo ga. Mi ga ili potiskujemo, racionaliziramo, osuđujemo, kritiziramo, mislimo da smo slabi ili nedovoljno dobri, zapnemo “u glavi” u tim mislima jer počnemo dodatno razmišljati o svemu tome, ili pak, zaključimo da su misli koje imamo u tim trenucima istinite (dakle zaustavimo se usred procesa). Na primjer, dok još uvijek imamo negativne misli, kao “on me ne voli”, ili “moj šef je kreten”, ili “nikad ne mogu ništa učiniti kako treba”, ili “ona nikad ne cijeni što ja učinim”, ili “vratit ću mu istom mjerom” i sl, mi vjerujemo u njih, i zaključimo da je tako. Zaključimo priču i – prekinemo proces. Ponovo smo povjerovali u iluziju, u negativnu prirodu svijeta. I ona će nas slijediti kuda god išli, vraćati se u raznim oblicima, kroz ljude i situacije, sve dok ne vidimo da nije istinita, i oslobodimo se.
Ponekad ćemo odmah prepoznati misli kao ono što zaista i jesu – samo misli, a ne stvarnost – i emocionalne reakcije neće niti biti. Ovo se događa kada god smo u višoj razini svijesti.
Ono glavno što želim reći jest to da su naša tijela i emocije uvijek na putu ka ozdravljenju, i što im više dopustimo raditi svoj posao, bez da se miješamo, to će brže iscjeljenje i rast svijesti biti. To zahtijeva povjerenje u proces, povjerenje u inteligenciju našeg tijela, biti prisutan (bez otpora), i bez projiciranja naših emocija na drugoga (okrivljavanje drugih ljudi ili okolnosti).
Za mnoge od nas potrebne su godine i godine da “naučimo ovu umjetnost”, umjetnost prepuštanja.
Romana Đekić
www.romanadekic.com/clanci_ostali.php
