Šri Išopanišada je jedna od 108 upanišada, izvornih vedskih tekstova za koje se, prema tradiciji, smatra da su zapisani prije 5000 godina. Zapisana na sanskrtu, jeziku starodrevne Indije, pruža nam znanje o prirodi vrhovne inteligencije koja upravlja svemirom. Za izvorne tekstove Veda se vjeruje da dolaze od samog Boga, da su apaurušeja, tj da ih nije izgovorio čovjek. One su poput uputstva za korištenje materijalnog svijeta…
Bez tog znanja čovječanstvo ne može pronaći izlaz iz slijepe ulice u koju su ga navela materijalistička shvaćanja.
Šri Išopanišada – Deveta mantra
andham tamah pravišanti
ye ‘vidyam upasate
tato bhuya iva te tamo
ya u vidyayam ratah
andham – veliko neznanje; tamah – tamu; pravishanti – ulaze u; ye – oni koji; avidyam – neznanje; upasate – obožavaju; tatah – od toga; bhuyah – još više; iva – kao; te – oni; tamah – u tami; ye – oni koji; u – također; vidyayam – na putu znanja; ratah – bave se.
Oni koji njeguju kulturu neznanja, zaći će u najtamniji predio neznanja. Ali gori od njih su oni koji njeguju kulturu tobožnjega znanja.
Ova mantra nudi komparativnu analizu vidye i avidye. Avidya, ili neznanje, nedvojbeno je opasno, ali vidya, ili znanje, još je opasnije kad se pogrešno shvati ili zloupotrijebi. Ova mantra Šri Išopanišade danas je značajnija nego ikad prije. Suvremena civilizacija znatno je napredovala na polju masovnoga obrazovanja, ali rezultat toga je da su ljudi nesretniji nego ikad, jer pridaju preveliku vrijednost materijalnome napretku na uštrb najvažnijega dijela života, njegova duhovnog vida.
Što se vidye tiče, prva mantra objašnjava da je Svevišnji Gospodin vlasnik svega i da su živa bića koja su to zaboravila, u neznanju. Što više čovjek zaboravlja tu životnu činjenicu, to više tone u tamu. Obzirom na to, bezbožna civilizacija usmjerena k takozvanom napretku obrazovanja opasnija je od civilizacije u kojoj su širi slojevi ljudi manje „obrazovani”.
U suvremenoj civilizaciji 99,9 % ljudi bavi se ugađanjem osjetilima, pod zastavom industrijalizma, gospodarskog razvoja, altruizma, političkog aktivizma itd. Ali sve se te djelatnosti manje-više temelje na zadovoljstvu osjetila, a na uštrb svjesnosti Boga koja je opisana u prvoj mantri.
Prema izjavama Bhagavad-gite (7.15), ljudi koji se bave grubim ugađanjem osjetilima nazivaju se mudhe – magarci. Magarac je simbol gluposti. Prema Šri Išopanišadi, oni koji se isključivo posvete beskorisnim pokušajima da ugode osjetilima, klanjaju se avidyi – neznanju. No oni koji potpomažu takvu civilizaciju u ime obrazovnoga napretka čine više zla od ljudi na razini gruboga ugađanja osjetilima. Znanstveni napredak bezbožnih ljudi opasan je kao vrijedni dragulj na kobrinoj glavi. Kobra ukrašena draguljem opasnija je od neukrašene kobre. U Hari-bhakti-sudhodayi (3.11.12), obrazovni napredak bezbožnih ljudi uspoređuje se s nakitom na mrtvome tijelu.
U Indiji, kao i u mnogim drugim zemljama, neki ljudi slijede običaj po kojem se ukrašeno mrtvo tijelo nosi u povorci da bi se zadovoljilo ožalošćenu rodbinu. Slično tomu, suvremena civilizacija predstavlja zbir djelatnosti namijenjenih prikrivanju vječnih bijeda materijalnoga postojanja. Takve su djelatnosti usmjerene k ugađanju osjetilima. Međutim, od osjetila je viši um, inteligencija je viša od uma, a duša je viša od inteligencije. Stoga, cilj pravoga obrazovanja treba biti samospoznaja, spoznaja duhovnih vrijednosti duše. Svako obrazovanje koje ne vodi takvoj spoznaji mora se smatrati avidyom, neznanjem. Njegovanjem takvoga neznanja, osoba pada u najtamniji predio neznanja.
Prema Bhagavad-giti (2.42, 7.15), obmanuti svjetovni učitelji poznati su kao veda-vada-rate i mayayapahrta-jnane. Oni ujedno mogu biti i demoni ateisti, najniži od ljudi. Veda-vada-rate se predstavljaju kao veliki poznavatelji vedskih spisa, ali na žalost, potpuno odstupaju od svrheVeda. U Bhagavad-giti (15.15) rečeno je da je svrha Veda spoznaja Svevišnjega Gospodina, ali On uopće ne zanima veda-vada-rate. Naprotiv, njih očaravaju koristoljubivi rezultati, poput uzdizanja u raj.
Kao što je rečeno u prvoj mantri, trebamo znati da je Svevišnji Gospodin vlasnik svega i biti zadovoljni sa životnim potrepštinama koje su nam dodijeljene. Svrha svih vedskih spisa je buđenje ove svjesnosti Boga u zaboravnome živom biću. Ta ista svrha izložena je na razne načine u različitim spisima u svijetu kako bi je budalasto čovječanstvo shvatilo. Stoga je krajnji cilj svih religija čovjekov povratak Bogu.
Ali veda-vada-rate (obmanuti svjetovni ‘učitelji’ koji se deklariraju kao duhovni vođe), umjesto da shvate kako je svrha Veda oživljavanje izgubljenoga odnosa zaboravne duše sa Svevišnjim Gospodinom, prenagljeno prosuđuju da krajnji cilj Veda predstavljaju sporedne stvari, kao što je stjecanje rajskih užitaka radi ugađanja osjetilima, a požuda za kojima i uzrokuje njihovu materijalnu vezanost. Takvi ljudi zavode druge, pogrešno tumačeći vedske spise. Katkada čak osuđuju Purane, izvorna vedska tumačenja namijenjena svjetovnim ljudima.
Veda-vada-rate objašnjavaju Vede na vlastiti način, zanemarujući autoritet velikih vjerodostojnih učitelja (aćarya). Obično među sobom izabiru neku nesavjesnu osobu, ističući je kao vodećeg predstavnika vedskoga znanja. Ova mantra posebno osuđuje takve ljude, koristeći vrlo prikladne sanskrtske riječi vidyayam ratah. Vidyayam se odnosi na proučavanje Veda, jer su Vede izvor svega znanja (vidye), a ratah znači „koji se bave”. Tako vidyayam ratah znači „oni koji se bave proučavanjem Veda“. Ovdje se osuđuju tobožnji studenti Veda, jer se ne pokoravaju aćaryama, pa nisu svjesni prave svrhe Veda. Takvi veda-vada-rate u svakoj riječi Veda pronalaze značenje koje odgovara njihovim ciljevima. Ne znaju da vedski spisi nisu zbirka običnih knjiga i da se mogu razumjeti samo putem učeničkoga slijeda.
Da bismo shvatili transcendentalnu poruku Veda, moramo prići vjerodostojnom duhovnom učitelju. To je uputa Mundake Upanišade (1.2.12). Međutim, veda-vada-rate imaju svoje aćarye koji nisu dio lanca transcendentalnoga slijeda. Tako, pogrešno tumačeći vedske spise, napreduju prema najtamnijem predjelu neznanja. Dublje tonu u neznanje od onih koji o Vedama ne znaju ništa.
Mayayapahrta-jnane predstavljaju samozvane „Bogove”. Takvi ljudi misle da su sami Bog i da nije potrebno obožavati drugoga Boga. Spremno će obožavati običnoga čovjeka, ako je kojim slučajem bogat, ali nikada neće obožavati Svevišnjega Gospodina. Nesposobni da uvide vlastitu ludost, nikada se ne pitaju kako može Bog biti obmanut mayom, Svojom iluzornom energijom. Kad bi Bog bio obmanut mayom, maya bi bila moćnija od Boga. Takve osobe kažu da je Bog svemoćan, ali ne razmišljaju o tomu da Ga maya ne može nadvladati, ako je svemoćan. Samozvani „Bogovi” ne mogu jasno odgovoriti na sva ova pitanja; jednostavno su zadovoljni time da su i sami postali „Bog”.
