Kada se očaj pretvori u ljutnju i želju za osvetom, kad se osoba neko vrijeme bori sama i ne uspijeva izaći iz samo destruktivnog labirinta, njegov se očaj može pretvoriti u ljutnju, zatim osjećaja gubitka, poniženja, bijesa i krivnje. Takva vrsta bijesa može dovesti do misli o osveti. Tako počinje njihova maštarija i fantazija u kojoj se tinejdžer počinje poistovjećivati s drugim svojim ”slavnim” prethodnicima koji su se koristili nasiljem ili ostali zapamćeni kao masovne ubojice.
U prošlom osvrtu https://bit.ly/3MHH0oA pisala sam o ulozi mentalnog zdravlja i utjecaju više čimbenika koji utječu na potencijalnog dijete ubojicu. U ovom tekstu razmotrit ćemo što je zajedničko tinejdžerima ubojicama i na kakva ponašanja djece bi trebali obratiti više pozornosti kao roditelj, te što i kako dalje i s pozicije roditelja kao najodgovornije karike u lancu, ali i obrazovnih institucija i općenito društva.
Što je zajedničko svim tinejdžerima ubojicama?
- Prvo, da su takva djeca već u ranom djetinjstvu, a to je uglavnom u njihovih prvih pet godina života, na ovaj ili onaj način bilo izloženo nasilju (tjelesnom ili emocionalnom ili obadvoje). Pretrpjeli su traumu. Rane su ostavile duboke ožiljke u njihovoj psihi pa su reagirali tako kako su reagirali. Loše i tragično.
- Ljutnja i apatija – nedostatak ciljeva i osjećaj unutarnje otupljenosti. Takve osobe su bezosjećajne i nemaju grižnju savjesti ako učine nešto loše ili povrijede nekoga.
- Odrastali su s roditeljima s poremećenom strukturom ličnosti (narcisoidni i granični ili tzv.”borderline”). To što dijete dolazi iz ”ugledne obitelji intelektualaca” apsolutno ništa ne govori o emocionalnoj stabilnost (labilnosti) i emocionalnoj zrelosti i naravno psihičkom stanju majke ili oca.
- Svi su vrlo su pomno i precizno proučavali i planirali napade (pucnjave) iz drugih primjera. Kako? Putem interneta i društvenih mreža. Svatko od njih pronalazi svoju “inspiraciju”.
- Posjedovanje sredstva za izvođenje napada (oružje!).
Ako je vaše dijete često ljutito ili razdražljivo, možda je depresivno?
Osjećaj izoliranosti i status ”izopćenika” u školi također može igrati ulogu. Studije pokazuju da djeca koja su se osjećala isključenima, društveno izostavljenima ili društveno odbačena u školi, povezano s višim razinama anksioznosti, depresije, agresije i antisocijalnog ponašanja (sociopatije).
Pročitala sam zanimljiv podatak iz studije koje je radila američka CIA i njihovo Ministarstvo obrazovanja iz 2014. da je gotovo 40 posto školskih ubojica bilo izloženo maltretirano ili uznemiravano u školi. Takva djeca zatvaraju se u svoj mračni svijet, nitko ne prepoznaje njihov krik u pomoć, tako da se svi oni koji izvode ovakve ”ciljane napade” uopće ne osjećaju dobro u vezi sebe.
Neki od njih imaju suicidalne misli, a neki se ”rješavaju” unutarnjeg tereta ubijajući druge i na taj se način osvećuju društvu. Naravno, većina njih koji imaju suicidalne misli, ne znači automatski da ubijaju druge. Dapače.
Suicid vs. nasilje ubijajući druge
Što je to što tjera djecu koja imaju probleme s mentalnim zdravljem ili razmišljaju o samoubojstvu da se okrenu nasilju ubijajući drugu djecu i ljude?
Očaj, osjećaj otuđenosti i odbačenosti, zanemarenosti. ”Nema nitko tko me razumije i može mi pomoći! Ako je tako moram se sam i na svoj način pobrinuti za sebe!”
Kada se očaj pretvori u ljutnju i želju za osvetom, kad se osoba neko vrijeme bori sama i ne uspijeva izaći iz samo destruktivnog labirinta, njegov se očaj može pretvoriti u ljutnju, zatim osjećaja gubitka, poniženja, bijesa i krivnje. Takva vrsta bijesa može dovesti do misli o osveti. Tako počinje njihova maštarija i fantazija u kojoj se tinejdžer počinje poistovjećivati s drugim svojim ”slavnim” prethodnicima koji su se koristili nasiljem ili ostali zapamćeni kao masovne ubojice.
Danas ništa lakše nego otići na internet i istražiti kako su to drugi sproveli misao ili dobro razrađeni plan u djelo i izveli svoje napade. Da ne spominjem nasilničkim sadržajem ispunjen virtualni svijet video igara. Tu je naravno i pristup oružju, kao jedan od najvećih čimbenika rizika u trenutku kada se fantazije pretvara u stvarnost. Mislim da su se mnogi takvi napadi mogli spriječiti na vrijeme.
Ključevi za prevenciju su uočiti najranije znakove u ponašanju učenika koji se bore, te također promatrati znakove da netko možda ide prema nasilju.
Znakovi upozorenja
Osim toga, postoje i neki znakovi ”upozorenja” da bi dijete moglo postati nasilno (prema sebi ili drugima). Evo što kaže struka na koje bi znakove trebalo obratiti pozornost:
- Ako je dijete loše tretirano od strane svojih školskih vršnjaka (ruganje, omalovažavanje, izolacija).
- Ako dijete reagira ne neko razočarenje zbog društva, ocjena i sl. Ekstremnim verbalnim kritikama, intenzivnim bijesom, okrivljivanjem i iskazanom željom za osvetom.
- Sklonost agresiji i nasilničkom ponašanju.
- Druženje s djecom s ”reputacijom” tj. za koju se zna da su skloni ili sudjeluju u morbidnom, destruktivnom ili nasilničkom ponašanju ili fantaziranju.
- Okrutnost prema životinjama i kućnim ljubimcima.
- Interes i fascinacija (može biti i opsjednutost) oružjem ili potencijalnim oružjem.
- Nasilno ili destruktivno ponašanje u umjetničkim ili drugim kreativnim izrazima.
- Interes za destruktivno ili nasilno ponašanje kroz konzumaciju takvog sadržaja na internetu, mrežama i video igrama.
- Konzumacija alkohola i droga
Neka svatko preuzme svoju odgovornost, a prije svega roditelji!
Roditelji – Stalno naglašavam da je ključna uloga roditelja i preuzimanje njihove odgovornosti u odgoju i razvijanju zdravih ”temelja” (sustava vrijednosti) od malih nogu.
Društvene mreže – Slažem se u potpunosti o lošem utjecaju društvenih mreža i atmosfere u kojoj se sloboda govora zloupotrebljava do te mjere da je promocija nasilja na mrežama postala nešto ”normalno” i uobičajeno. Sa svim tim treba suočiti i educirati djecu na vrijeme da se znaju nositi s lošim i pogubnim sadržajima koji konzumiraju i prije svega zaobilaziti ih i ne sudjelovati u njima niti aktivno niti pasivno samo kao ”konzument” nekog sadržaja. I opet, u tu roditelji na prvoj crti obrane.
Obrazovne institucije – Naravno da su bitne i škole i u tom kontekstu rad s djecom i na djeci kroz različite specijalizirane edukacije, radionice, i sl.
Također, držim da su pod hitno potrebne kompetentne školske službe za mentalno zdravlje kao što su savjetnici, socijalni radnici i naravno psihoterapeuti. Koliko znam u hrvatskim školama je pojam ako uopće postoji pedagog a kamoli psiholog ili psihoterapeut.
Učenje novih vještina – Trebalo bi razmisliti da se uvrsti u školski kurikulum predmet i učenje emocionalnih vještina (EQ). Taj bi predmet (”Životne vještine”) između ostalog, bio usmjeren na poučavanje pozitivnih vještina suočavanja, otpornosti i socijalno-emocionalnog učenja, posebno za mlade dječake. Statistika kaže da je 98 % počinitelja zločina među djecom muškog spola.
I naravno, paralelno sa svim tim treba raditi na rješavanju problema dostupnosti oružja. Statistika također kaže da 80% počinitelja zločina među djecom oružje ”posudila” od članova obitelji, najčešće roditelja i baka i djedova, jer su premladi da bi ga sami kupili.
Po meni su upravo ove mjere puno važnije i učinkovitije u smislu prevencije od poboljšanja sigurnosti (policijske snage) i nekih pokaznih vježbi učenika kako da se ponašaju u slučaju napada. Ili kao što su vlasti u Srbiji najavile uvođenje preko tisuću policajaca u školama u borbi protiv vršnjačkog nasilja.
Nije li učinkovitije i sigurnije raditi na prevenciji kroz edukaciju? Zar treba prvo dozvoliti da se dogodi nasilje i zločin?
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
