Ako bi mogli usporediti što to ljubav jest i kako je razumjeti, možemo ju usporediti sa klasičnom glazbom, iako se ovdje ne aludira na doslovno značenje već na simboliku. Čovjek koji ne razumije klasičnu glazbu, reći će: “Koja je ovo glupost”? To je složena glazba. Da bi je slušali, potrebno je dugotrajno uvježbavanje. Potrebno je postati učenik što se slušanja te glazbe tiče i tek nakon obuke bit ćete u stanju da slušajući prepoznate ono tanahno. Tada ne postoji ništa što bi se moglo po ljepoti usporediti s klasičnom glazbom, tj. ljubavlju. U toj glazbi, kao i u ljubavi, potrebno je razviti sposobnost slušanja finijih emocija koje većina ne zamjećuje jer iziskuje PAŽNJU kada partner govori, a zbog čega kasnije veza propadne. Recimo, netko će reći da je sve učinio u vezi i doista, osoba je kuhala, spremala, davala je punu slobodu partneru, ali on nije bio zadovoljan. Ustvari, kada se dublje pogleda, oni nisu slušali jedno drugo i nakon prekida nisu znali što to njihov partner voli jer se ustvari nisu mogli uživjeti u partnera.
Današnja ljubav, odnosno glazba je ustvari buka koja nas odvaja od frekvencija unutrašnjosti. Takva buka se služi slijepim pravilima u odnosima: ako kupim poklon, kartu za koncert ili odemo na putovanje, to bi trebalo biti davanje ljubavi. Što će donijeti takva pravila u kojima ne slušamo partnera, već se ponašamo naučeno? Nakon takvog odnosa, pravimo se da smo sve dali, ali ustvari to su površni razlozi zašto je veza prekinuta ili zašto vas je partner ostavio. Mislim da je to jedno od najglupljih stvari koje čovjek uopće izgovora kada govorimo o prekidima, ali mi imenujemo takve razloge od svojih prijatelja jer prijateljstvo se zasniva na lojalnosti, a ne na istinskom razumijevanju situacije u kojem želimo imati prijatelja koji će ukazivati na sebičnost, Pravi prijatelj će postavljati prava pitanja i vidjeti da je postojao problem prije ulaska u samu vezu. Dakle, vaš je sluh lišen bilo kakvog uvježbavanja, vi živite okruženi bukom, za koju opet mislite da je ta glazba prava ljubav. S druge strane, bojite se takvu buku napustiti jer ako napustite uvriježene načine voljenja, mislite da nećete biti voljeni, da ćete biti osuđeni i iako to znate ulazite s lošim sluhom koji ne može donijeti ništa drugo osim prekida.
Kao što je rečeno, za klasiku vam treba razvijeni sluh, ili uvježbani sluh. Vježbanje tj. praksa je nužna, bez nje nema ljubavi. Što više vježbate, to sve više ono profinjeno postaje vidljivo. Ali, ni klasična glazba nije nešto naročito u usporedbi s unutarnjom ljubavi, to je kozmička muzika. Morate biti tako tihi da nema čak ni jednog misaonog vida, ni najsitnije kretnje vašeg bića. Um Zapadnjaka je odsječen od jednostavnog srca koje čuje i zna te unutarnje kretnje, a vježbanje u ljubavi traži cijelog čovjeka. Morat ćete se odreći i duhovnosti ako želite vježbati ovo slušanje i davanje. Stoga, slušanje traži pokret vašeg tijela jer, recimo, vi mislite da volite, ali vaše tijelo je u obrambenom stavu. Vaša ramena, vaš hod govori da se bojite ljubavi, a ne da ju želite. Praksa vam omogućuje da svoje tijelo usuglasite s unutarnjom frekvencijom i tada je jedino što se dešava ljubav. Iako ovakvo tumačenje pojednostavljuje pitanje ljubavi, za nju je specifično da ona jedino može postojati u akciji. Ona nije mišljenje i čekanje što većina živi. Još od davnih vremena mi smo odvojili tijelo i um i taj disbalans osjećamo najviše u našoj civilizaciji jer um jedno misli, tijelo drugo radi. Našoj civilizaciji, cilj je uspjeh a ljubav je užitak. Smatra se da se ona događa usputno i kada se ljudi razočaraju, okrenu se duhovnosti, ali ni tamo ništa ne pronađu jer se okreću pravilima, a ne umijeću slušanja. Ako ne slušate u odnosu i ako ne vježbate umijeće slušanja, ne možete doživjeti pravu ljubav već samo projekcijsku koja je nesvjesna i narcisoidna.
Vježba i slušanje, daje nam dublji uvid i način kako da osluškujemo ono što ionako postoji u nama, ali nepovjerenje i kriva učenja jedina su prepreka na ovom putu.
Nikola Žuvela, http://vedski-jyotish.net/
