Emotivni utisci postaju jako složeni i konfliktni kada je intelekt osobe koja doživljava te utiske nedovoljno sazrio za to iskustvo. Jednostavno se ravnajući po prirodnom razvoju intelekta svakog čovjeka, može se jasno zaključiti kako određena iskustva nisu podobna za nezreo intelekt. Baš kao i tijelo djeteta, koje je puno manje otporno na alkohol, droge i većinu lijekova, tako je i um djeteta neotporan na prejake emotivne impresije koje dobiva iz svoje okoline. Kad su životne impresije nepodobne za svjesni um djeteta, podsvjesni um ih preuzima i sprema u obliku podsvjesne memorije.
U većini slučajeva, današnja su djeca izložena pretjerano negativnim emotivnim impresijama koje dolaze od roditelja i bliže okoline. Već u tim ranijim godinama razvije se odnos između svjesnog uma i podsvjesnog uma koji se zasniva na zaštiti, gdje on nauči štititi svjesni um od impresija za koje je naučio da su pretjerane. Vremenom se podsvjesni um “navikne” štititi svjesni um i ta navika postaje dio našeg lažnog (programiranog) identiteta.
Inteligencija
Inteligencija je sposobnost razlikovanja dobrog od lošeg i sposobnost snalaženja u novim situacijama. Inteligencija koristi um, njegove memorije i emocije, i slaže ih na taj način da u našem svjesnom umu možemo pratiti nekakvu radnju, nekakav plan, da imamo konverzaciju sa sobom koja ima smisla i koristi.
Da bi inteligencija mogla sastaviti pravilnu viziju od tih silnih memorija, potrebna joj je dovoljna količina istih. Odrasla ih osoba ima dovoljno, zahvaljujući nizu godina proživljena iskustva. Ali nezrelo ih dijete nema u dovoljnoj mjeri da bi načinilo dobar izbor i donijelo konkretne zaključke. Djetetova inteligencija nije u stanju snaći se u novoj situaciji kad su praktički sve situacije za dijete nove. Sve ovo govori da dijete nema zrelu inteligenciju da bi bilo izloženo količini negativnih impresija koju dobivaju današnja djeca u svom djetinjstvu. Bez istrenirane inteligencije, dijete nema oslonac na svoje misli i razum, već se oslanja na to kako se koja situacija “osjeća”.
Na primjer, budući da djeca emotivno doživljavaju svoju okolinu i zbivanja, idemo vidjeti kako onda dijete doživljava svađu oca i majke. Za dijete su otac i majka izvor života, ljubavi, radosti, podrške i utjehe, izvor hrane i odjeće, igračaka i razonode. Novi dan za dijete ne počinje sa suncem, već s licima roditelja. U toj ranoj životnoj dobi, od prve do sedme godine, djeca su hipnotizirana odnosom s roditeljima i bez vlastitog suda prihvaćaju sve što od roditelja dolazi. Roditelji su, dakle, izvor svjesnog života. Ako su roditelji u konfliktu, svađaju se ili čak fizički obračunavaju, ono što dijete emotivno doživljava jest konflikt između izvora njegova života.
To bi bilo slično tome da danas vidimo kako su sunce i mjesec u konfliktu i ne surađuju pravilno. Za čovječanstvo bi to automatski značilo katastrofu globalnih razmjera. Nitko ne bi osjećao sreću znajući da je izvor života disfunkcionalan. Nama kao ljudima tako nešto biološki nikako nije korisno. Na isti način, za dijete je biološki potpuno štetno osjetiti da su roditelji u bilo kakvom konfliktu. Kako je to biološki neprirodno, svjesni će se um oduprijeti tim emotivnim iskustvima i zatražiti pomoć od podsvjesnog uma koji će prihvatiti višak te impresije.
Kemijski spoj koji se u tom trenu izlučio u tijelo bit će jedina stvar koju podsvjesni um pamti. Na ovaj se način emotivna impresija izgubila u tzv. zaboravu, i dijete je zaštićeno od živčanog sloma. Taj zapamćeni kemijski spoj izlučit će se u tijelu kad god svjesni um prepozna prijeteću situaciju (strah od smrti, samoće, ostavljenosti, bespomoćnosti, manje vrijednosti, nevoljenosti, nepoželjnosti i sl.)
Dakle, kad je inteligencija tako nezrela, ne razlikuje dobro od lošega u dovoljnoj mjeri, niti je u stanju sagledati posljedice. Stoga prepušta doživljaje emotivnom dijelu svjesnog uma. No, kako ni tamo nema dovoljno svjesnih utisaka da bi se pravilno doživjela određena situacija, emotivni um odbija dio doživljaja i prebacuje ga u podsvjesni um. Zato se djeca često ne sjećaju većine svojih negativnih iskustava. To je obrambeni mehanizam čija je funkcija zaštita svjesnog uma.
Usvajanje lažnog identiteta (lažni ego)
Kad djeca ne bi imala podsvjesni um, svjesni um doslovno bi doživio živčani slom svaki put kad se roditelji posvađaju, ili kad se dijete na neki drugi način bespotrebno prestraši. Kako je tih impresija bilo uglavnom previše, praksa zaštite postala je glavni dio identiteta osobe. Takva će praksa uroditi plodovima loših navika koje nam ograničavaju unutarnji život. Dugotrajnim vježbanjem odbacivanja doživljaja, nezreli um uči kako djelovati i odnositi se prema svome iskustvenom životu. Svaki put kad negativna impresija uđe u podsvjesni um, s njom se zapamti i Kemijski ela koji se dogodio u trenutku emotivnog stresa. Dijete je osjetilo pretjerani strah, unutarnji organi izlučili su određene kemikalije u tijelo, i taj se kemijski sastav zapisao u podsvjesni um. To je nešto slično kao kad se opečemo pa zapamtimo intenzitet boli kako bismo se zaštitili od ponavljanja iste pogreške.
Na isti način, podsvjesni um će zapamtiti intenzitet negativne emocije koja se dogodila u tome momentu i to u obliku kemijskog spoja, i svaki put kad svjesni um percipira sličnu situaciju (bez obzira je li realna ili ne), podsvjesni um će, radi zaštite, poslati tijelu uputu koje kemikalije da proizvodi. Proizvodnja tih kemikalija uvijek će se osjećati isto kao što se osjećalo kad smo to prvi put u životu doživjeli. Ti su osjećaji vrlo neugodni i osoba će automatski reagirati tako da ih ublaži.
Čak i nakon dugog niza godina, kad nam netko ili nešto iritira tu bolnu točku u podsvjesnom umu, on će automatski poslati signal tijelu i tijelo će automatski proizvoditi strah, nesigurnost, odbačenost, nevoljenost, osjećaj niže vrijednosti i slične negativne emocije. Ovo nije inteligentan postupak, jer nam ne koristi za našu do brobit i sreću, već za efikasno prepoznavanje potencijalne nesreće. Na takvu smo nesreću navikli, i nju lako prepoznajemo. Nalazimo olakšanje i zadovoljstvo u konstantnom rješavanju problema koji automatski dolaze. Tako prihvaćamo probleme kao normalan dio života, i taj dio vjerovanja postaje sama srž našeg lažnog identiteta, koji ćemo do kraja života štititi.
Na primjer, ako smo u djetinjstvu bili ismijavani zbog tjelesnih nedostataka, a nismo dobili dovoljno utjehe i znanja kako to nadići, naš će podsvjesni um zapamtiti sve te stresne trenutke kao kemijske spojeve. Kasnije, čak i nakon 30 godina, kad nam netko ukazuje na naše nedostatke ili pogreške, podsvjesni um će podsjetiti tijelo koje kemikalije treba proizvesti, stavljajući nas u vrlo neugodnu emotivnu situaciju. U tom trenutku, osoba će potražiti neki izlaz, neku aktivnost ili reakciju koja će ublažiti taj kemijski sastav.
Tako ljudi koriste hranu ili gledanje televizije kako bi ublažili patnju, ili posežu za nekom drugom emocijom, kao što je ljutnja i bijes, samo da se kemijski sastav tijela što prije promijeni. Osoba će pribjeći nezdravim i destruktivnim navikama kao što je prejedanje, alkohol, duhan, sedativi, opijati, TV, pretjeran seks i slične aktivnosti, koje stvaraju nove probleme u budućnosti, time ne rješavajući apsolutno ništa. To je samo privremeno rješenje kako osoba ne bi doživjela živčani slom.
Većina ljudi koji se opijaju, prejedaju, previše spavaju, igraju igre i sportove, imaju jaku seksualnu želju, agresivni su ili depresivni, sve to rade iz straha od živčanog sloma.
“Svatko ima svoje zadovoljstvo u životu”, ljudi će reći, time opravdavajući svakakve aktivnosti u svrhu olakšavanja od patnje. Zato imamo i pedofiliju, shizofreniju, ubojice, narkomane, silovatelje i korumpirane političare. Njihove su aktivnosti samo ekstremniji oblik neutralizacije kemijskih spojeva koji njima dolaze iz podsvijesti. Ukoliko negiramo te podsvjesne emocije i ne osvijestimo ih, zajamčen nam je život pun bolova, poremećaja i problema. Uočit ćemo da nam se negativna iskustva, što smo negativniji u životu, nižu jedna za drugima i da se lakše fokusiramo na probleme i patnju nego na sreću i mir za kojim svi mi uvijek čeznemo.
Kristijan Kolega, samoozdravljenje.com
