Prije svega zapamti, ništa nije besplatno. Čak ni ono što radiš danas. Za sve to što radiš danas, daješ jedan dan svog života.
Čime bi se volio baviti? Kako bi izgledao tvoj voljeni uobičajeni dan? Pazi, ono što želiš ne mora apsolutno značiti da je to ono što ti i treba. Ali to možeš sa sigurnošću znati samo kada dosegneš ono što želiš. Možda će biti bezvrijedno, a možda će te i ispuniti. U svakom slučaju, dobar znak da ideš ka onome što ti treba je entuzijazam.
Ako voliš put kojim ideš, odnosno raduješ se onome kroz što prolaziš da bi ostvario svoju želju, tada vjerovatno radiš i ono što ti treba. Ako kroz nešto prolaziš teško i sve to trpiš samo zato što si u glavi zamislio da će ti se to jednog dana isplatiti, e onda vjerojatno griješiš.
Kako god, želiš nešto. Promjenu. Najčešće, ljudi promjenu vezuju za posao. Na to im odlazi veliki dio dana, po tome se identificiraju u društvu. Posao je često odrednica položaja na društvenoj ljestvici, kruga prijatelja, osobna karta života.
Možda ne možeš promijeniti posao danas, ali svakako možeš za 5 godina.
Ako ne voliš ono čime se baviš, možeš promijeniti. Možeš čak i danas, ali to je već druga tema, pa da ne idemo predaleko. Za 3 godine, najviše 5, možeš naučiti bilo koju vještinu i steći određeno znanje. Možeš završiti fakultet, možeš naučiti jezik, možeš svašta. Također, možeš promijeniti sebe do te mjere da drugačije razmišljaš i budeš fizički neprepoznatljiv. Možeš što hoćeš.
Zato je pitanje „što to točno ne možeš“?
Vidio sam nedavno da je čovjek bez ruku u SAD-u postao nacionalni prvak u streljaštvu. Takvi ljudi pomiču granice nevjerojatnog i dokazuju da je „nemoguće“ samo još jedna riječ za izgovor.
Ovome prkose samo izuzeci. Postoje djeca koja ne mogu. Koja se ne mogu fizički pomaknuti i reagiraju samo na svjetlost. Ali i tada ova djeca pokazuju snagu. Osmjeh koji im izmami promjena emitiranih boja dokazuje da se ljudska duša uvijek želi radovati.
Ovo su heroji koji, s moje točke gledišta, podnose najveću patnju. Ipak, znam da je to moje gledište, a da su, eto, oni ipak pronašli razlog za jedan osmjeh, za jedan sretan trenutak. To su svjetionici, ali ne oni na koje gledamo naprijed. To su svjetionici koje vidimo kada se okrenemo nazad. Kada nam je teško, kada kažemo da ne možemo. Tada, ako se sjetimo njih, oni zasvijetle i kažu „što to točno ne možeš“? Šaljem im moju ljubav. Neka njihova duša sija silno.
Dakle, što to točno ne možeš uraditi?
Možda da promijenim pitanje.
Što to točno ne želiš uraditi?
Zahvali se za sve do sada i kreni.
Ili kao što kaže ona pjesma „pljuni i zapjevaj“.
Autor: Milan Kuželka, novasvest.com
