Značajka je ljudskog intelekta da mu je vrlo lako razlikovati i odijeliti, ali je nespretan u kombiniranju ovih dviju funkcija. Njemu je mnogo lakše slijediti jednu ideju sve do krajnjih granica njenih logičkih posljedica te stvari gledati s jedne točke gledišta. No usklađivati različite ideje u djelovanju i sagledavati činjenice s različitih gledišta, suprotno je njegovu urođenu impulsu. Upravo stoga on to čini loše, na ružan način i bez majstorstva. Čovjek prirodno razmišlja u krajnostima ili se inače miri s malim stvarima ili kompromisima.

Ljudski um je snažan i brz u analizi, ali je spor i savitljiv u sintezi. On dijeli, suprotstavlja i smješta utiske između oporbi koje stvara, postaje nestrpljivi sljedbenik jedne ili druge strane. Ali misliti mudro i nepristrano i s određenom sveobuhvatnošću dosadno je i neprivlačno ljudskom umu. Ta osobina ljudskog mentaliteta pokazuje se u suprotstavljanju materijalizma i idealizma u filozofiji.

Materijalizam i idealizam

Znanstveni materijalizam i idealistički monizam suprotstavljaju se jedan drugom kao dva neovisna načina razmišljanja. Kao dva velika predstavnika tih načina razmišljanja mogu se navesti Haeckel i Shri Shankaracharya.

Za prvog je sama materija stvarna dok je duh privremeni rezultat kretanja materije. Za drugog je pojava prolazna sjena nad blistavim i mirnim, jednim univerzalnim duhom. Idealista nam ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje postojanja sjene; on priznaje da je ona nerazjašnjiva, stvar koja jest, a ipak nije. Materijalist nam također ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje postojanja. On jednostavno pokušava pratiti stadije njegova razvoja i metode njegova djelovanja te pretjeranim detaljiziranjem njegova promatranja prekriva želju za objašnjenjem.

Ali ljudska duša, gledajući iznutra kao i izvana, nije zadovoljna ni s Haeckelom niti sa Shri Shankaracharyom. Ona vidi univerzalno postojanje pojave; ona vidi univerzalno postojanje inteligencije. Ona traži izraz koji će priznati oboje, pokriti oboje, identificirati oboje; ona ne zahtijeva eliminaciju ni jednog niti drugog, već pomirenje. Taj izraz pomirenja je Svevišnji koji je sam izvor svega.

U Bhagavad-giti (10.41) Krishna govori Arjuni: “Znaj da sve što je bogato, lijepo i slavno u ovom svijetu potječe iz malene iskre Mog sjaja.”

Velike duše djeluju u ovom svijetu bez želje za zadovoljenjem osjetila, oni smatraju da je ovaj svijet privremen i da se za vrijeme njegova trajanja stvari u njemu mogu iskoristiti za služenje Svevišnjeg. Oni ostavljajući svu vezanost za rezultate svojih djelatnosti, iako djeluju na razne načine to čine bez želje za osobnim zadovoljenjem osjetila. Svoj rad oni vrše kao žrtvu za Gospodina. To su simptomi osobe koja ima potpuno znanje. Mudraci stoga kažu da je posljedice njegova rada spalila vatra savršena znanja. Tako djelujući osoba ne podliježe griješnim posljedicama ili zakonu karme. Oduvijek su se koplja filozofa i mislilaca lomila oko ove vječne misterije: Što je zapravo svijet i kakav je naš odnos s njim?

Ljudski nesavršeni um stoga nam je povijesno razvio paradigme teze i antiteze. U slučaju teze (u koju bi spadao Haeckel ili znanstveni materijalizam) svijet se prihvaća kao sredstvo osjetilnog uživanja, a u slučaju antiteze (idealizam Shri Shankaracarya) svijet se smatra iluzijom i stoga se odbacuje i prestaje s bilo kakvim djelovanjem.

Duhovna i materijalna inteligencija




U Bhagavad-giti (4.16), rečeno je da su čak i mudri zbunjeni u pokušaju utvrđivanja ovih istina. Ova izjava dokazuje nemoć ljudskog uma da transcendira granice svojih moći i da ući ni sintezu u svom odabiru. Um prema Vedama djeluje uvijek na principu sankalpa (prihvaćanja) ili vikalpa (odbacivanja). Dakle um je već po svojoj prirodnoj konstituciji lišen moći sintetiziranja činjenica. Moć rasuđivanja i odabira leži u moći inteligencije ili buddhi, ali trebamo znati razlikovati duhovnu od materijalne inteligencije. Umnom spekulacijom ne možemo ustanoviti što je to religija ili samospoznaja i njih nije moguće utvrditi nesavršenim eksperimentalnim znanjem.

Vedski proces razumijevanja ovoga svijeta počiva u slijeđenju vjerodostojnih duhovnih učitelja u učeničkom naslijeđu koji poznaju proces sintetiziranja ovoga svijeta u svim njegovim aspektima. Postoje četiri vjerodostojna vedska učenička naslijeđa čiji su utemeljitelji Shri Ramanuja, Shri Vishnu Swami, Shri Nimbarka, Shri Madhvacharya i Shri Krisnna Chaitanya Mahaprabhu. Ako osoba slijedi ove vjerodostojne duhovne učitelje i one koji dolaze kasnije u slijedu neće biti zbunjena u svom filozofskom rasuđivanju. Kada posvetimo svoju inteligenciju (buddhi) i potpuno se predamo svom duhovnom učitelju i Svevišnjem (yoga) s ljubavlju, tada djelujemo u buddhi-yogi.

“Onima koji me uvijek služe s ljubavlju dajem razumijevanje zahvaljujući kojem mogu doći k Meni.” (Bg. , 10.10)

Ako osoba koja se želi predati nema dovoljno inteligencije koja je potrebna za razumijevanje i napredovanje, ali je iskrena i posvećena služenju, Gospodin mu pruža priliku da napreduje i na kraju dođe k Njemu. Dakle možemo zaključiti kako se u Bhagavad-giti vrlo jasno objašnjava sinteza znanstvenog materijalizma i monističkog idealizma uz pomoć procesa bhakti ili buddhi yoge.