Mi Indijanci znamo o šutnji. Mi je se ne bojimo. Zapravo, za nas je šutnja moćnija od riječi. Naši predci znali su razne načine šutnje i predali su nam to znanje. Promatrajte, slušajte, a onda djelujte, rekli bi nam. To je bio način života.
Kod bijelaca je upravo suprotno. Vi učite kroz razgovor. Nagrađujete djecu koja su u školi najverbalnija. Na vašim zabavama svi nastojite govoriti u isto vrijeme. Na poslu uvijek imate sastanke na kojima svatko svakoga prekida i svi stalno pričaju. I to zovete „rješavanje problema“.
Kad ste u sobi i oko vas je tišina, postajete nervozni. Morate ispuniti prostor zvukovima. Govorite kompulzivno, čak i prije nego što znate što ćete izgovoriti.
Općenito, bijelci vole raspravljati. Često ne dopuštaju drugoj osobi da završi rečenicu. Uvijek prekidaju.
Nama Indijancima to izgleda kao loš odgoj ili čak glupost. Ako počneš govoriti, neću te prekidati. Slušat ću. Možda ću prestati slušati ako mi se ne svidi što govoriš, ali neću te prekidati.
Kad završiš s govorom, razmislit ću o onome što si rekao. Neću reći da se ne slažem. To ću reći samo ako se radi o važnoj stvari. Inače ću samo šutjeti i otići. Rekao si mi sve što trebam znati. Nema se više što reći.
Ali to nije dovoljno za većinu bijelaca. Žele da im kažem što mislim o tome što su rekli, a ako se ne slažu sa mnom, žele još razgovarati i pokušati me uvjeriti. Beskonačnom raspravom nećete nikoga uvjeriti u svoj stav. Ljudi donose odluke u svojem srcu. Razgovor mi ne dira srce.
Ljudi bi svoje riječi trebali smatrati sjemenom. Treba ih posijati, a zatim pustiti da rastu u tišini. Naši predci učili su nas da nam zemlja uvijek govori, a mi trebamo šutjeti da je čujemo. Čuješ li zvuk prerije? Predivan je. Ali ako govoriš, ne čuješ ga.
Postoji mnogo glasova, osim naših. Mnogo glasova.
Ella Cara Deloria
