Kada se čovjek udalji od svoje suštine, on ide u svoju propast. Kada više nije sposoban da daje ljubav, istinu i pravednost, život napušta čovjeka i on počinje trunuti. Isto je i s religijama, onog trenutka kada u svojim dogmama one zaborave srž nauka iz kojeg su nastale, one idu ka svojoj propasti.
Kršćani slave Isusa za Sina Božjeg i On to uistinu i jest, kao i svi mi. Jer svi smo mi djeca Božja, svima nam je isti izvor života. Za Isusa se kaže da je donio poruku ljubavi među nas, da nam je ostavio put koji treba slijediti kako bi se vratili svome izvoru. I to je također istina, jer pored svih zakona što su dati ljudskome rodu, za jednoga je Isus rekao da je iznad svih, a to je zakon Ljubavi. Svi ga već znate i nije potrebno da ga citiram.
Međutim, unatoč tome što je iznad svega poučavao Ljubav, ponekada se čini da Isus nije baš uvijek bio u misiji Ljubavi; kao recimo kada je prevrnuo stolove trgovaca u kući Božjoj ili kada je gladan prokleo smokvu koja nije imala ploda na sebi. U današnjem tekstu ćemo se osvrnuti upravo na ovaj potonji događaj
Isus proklinje smokvu…
‘Sutradan su izlazili iz Betanije, a On ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: Nitko nikada više ne jeo s tebe! Čuli su to Njegovi učenici.’ ( Mk 11:12-14 )
Zašto bi Isus prokleo nedužnu smokvu samo zato jer nije imala ploda kojim bi Ga nahranila ?
Da bi to mogli razumjeti moramo malo bolje poznavati Krista, a da bi mogli bolje poznavati Krista moramo sami biti predane sluge Božje, to jest moramo raditi na svojoj duhovnosti. Nažalost mnogi kršćani su neostvareni u smislu duhovnosti, njihova religioznost se svela na tradiciju i mrtvu ritualnost, a njihovo razumijevanje Isusa gotovo niti ne postoji.
Isus je bio učitelj koji je znao da ima malo vremena da prenese svoj nauk i da ga usadi duboko u ljudska srca, i zbog toga je morao činiti čuda kako bi narod nevjerni povjerovao. Ako ćemo novi zavjet uzeti za vjerodostojno svjedočanstvo o Kristu, tada znamo da je Isus u Njegovim obilascima gradova u kojima je propovijedao, često hodio ispred svojih učenika, dakle uvijek bi išao prvi na nekoj udaljenosti koja je Njemu bila, recimo to tako, potrebna.
Kao duboko predan i iznimno moćan učitelj, On je koristio svaku priliku da ostavi dubok nauk u srcima svojih učenika, u jednom od tih trenutaka mu je pomoglo drvo smokve.
Prišavši smokvi unaprijed znavši da na njoj nema plodova, Isus je prokle pred očima svojih učenika i smokva odmah usahnu pred njima, što učenike ostavi u velikom čudu. Zašto je Isus to učinio ?
Prva pouka koju je tim činom dao svojim učenicima je snaga vjere koja živi u svakome od nas. Kada su učenici upitali Isusa kako je to moguće da je smokva odmah usahnula, Isus im odgovori; Zaista, kažem vam: “Ako imate vjere i ne sumnjate, onda ćete ne samo učiniti što ja učinih smokvi, nego ako reknete onoj gori tamo: “Digni se i baci se u more!, to će se dogoditi.
Isus dakle ukazuje na snagu istinske vjere, te moćne sile koja se suprostavlja svakoj logici ljudskoga uma. Nažalost i dan danas je vjera nešto što ljudi olako shvaćaju, iako ona određuje gotovo sve što živimo u ovome svijetu, bili mi toga svjesni ili ne.
Druga stvar koju je Isus ovim činom pokazao svojim učenicima je to da propast nastupa onoga trenutka kada nešto izgubi svoju svrhu, sve postaje bezvrijedno onoga trenutka kada napusti svoju suštinu. Smokva kojoj je Isus prišao je imala bogatu krošnju i gusto lišće, ona je na pogled izgledala veoma lijepo, međutim njena srž je bila opustošena i kao takva nije mogla biti ono za što je stvorena.
To uvelike podsjeća na današnjeg čovjeka koji ukrašava svoje tijelo, dok u isto vrijeme on zaboravlja svoju Dušu. Takav čovjek unatoč njegovoj vanjskoj ljepoti, nije u stanju da bude ono za što je stvoren.
Drugim riječima, kada se čovjek udalji od svoje suštine, on ide u svoju propast. Kada više nije sposoban da daje ljubav, istinu i pravednost, život napušta čovjeka i on počinje trunuti.
Isto je i s religijama, onoga trenutka kada u svojim dogmama one zaborave srž nauka iz kojeg su nastale, one idu ka svojoj propasti, jer više nisu u stanju da Duhom Svetim nahrane vjernike. One zadržavaju svoj vanjski sjaj koji se očituje u materijalnoj raskoši, međutim iznutra one počinju trunuti.
Eto dragi moji, ovo je moje tumačenje ovoga događaja kojega mnogi ne razumiju, razlog zašto sam ga danas iznio je taj što me je jedna divna duša to zamolila. Ovo što sam vam rekao proizlazi iz moga dugogodišnjeg unutrašnjeg druženja s Kristom i nastojanja da Ga razumijem što je bolje moguće. Naravno svatko će imati neko svoje tumačenje, što je sasvim normalno, jer svatko promatra stvarnost iz svoje percepcije.
Ja osobno sebe ne smatram kršćaninom, ali unatoč tome Isus je moj učitelj, netko koga moja Duša iznimno voli. Sam Krist nije pripadao niti jednoj religiji jer je dobro znao da između Boga i Čovjeka nije potreban posrednik, što je potvrdio svojim riječima; Kraljevstvo nebesko je u Vama…
Svatko ima svoj put, nekome je potrebna religija, nekome nije – i to je ono što moramo poštivati. Ono što je najbitnije u svemu tome je to da kojim god putem idemo, sve dok nas vodi čista ljubav, put nije bitan, jer odredište je isto…
Što se tiče same smokve, ne bojte se, ona nije u stvarnosti prokleta nego je blagoslovljena. Ona nije imala ploda zato jer joj nije bilo vrijeme i Isus je to znao. On je samo iskoristio smokvu kao primjer, jer kao što sam rekao, On je znao da mu nije preostalo puno vremena i zato je Njegovo učenje moralo biti radikalno.
Velika je uloga ove smokve u priči čovječanstva, jer ona je bila tu da posluži Kristu u Njegovoj namjeri da donese ovu vrlo važnu pouku svima nama…
Namaste
Anđelko Katinić Ananda, https://samospoznaja.site/isus-proklinje-smokvu/
