Moja najbolja prijateljica je samohrana majka.
Njeni dani izgledaju otprilike ovako: ustane, doji bebu dok starije dijete gleda crtani, sprema doručak, hrani ih, oblači, pakira ručak, sprema sebe za posao dok djeca gledaju još jedan crtani, vodi djecu u jaslice i vrtić, hvata prijevoz do posla, radi najmanje osam sati, vraća se prijevozom u jaslice i vrtić po djecu, odlaze u kupovinu namirnica, sprema večeru, kupa djecu, uspavljuje bebu dok starije dijete gleda još jedan crtani, stavlja starije dijete u krevet i čita mu priču pokušavajući ostati budna kako bi sklonila sav kaos koji je ostao.
Onda čisti kuhinju, sprema torbe i odjeću za sutra, tušira se i bukvalno se onesvješćuje od umora. A sutra, ponovo.
Usprkos svemu, rijetko ćete je čuti da kuka. Ipak jednom, dok smo s još nekoliko mama i djecom bili na vikend-druženju u parkiću, prokomentirala je kako bi voljela da djeca malo manje gledaju televiziju, ali da nema drugog načina da ih zabavi dok se tušira ili sklanja nered. Druga mama je upitala: “A zašto ne probaš da im daš samo bojice ili plastelin? I to će ih zabaviti neko vrijeme.”
Moja prijateljica je uzdahnula i pomalo poraženo odgovorila da bi vjerojatno mogla, ali da je TV jedini siguran način da ih zabavi 20 minuta, dok za bojice izgube interes već poslije dvije minute. A poslije treba sređivati za njima.
Onda je krenuo razgovor o hrani pa je druga mama, koja jako mnogo radi i čija djeca zato često jedu kupovnu gotovu hranu, rekla da bi voljela kad bi im mogla spremati kuhano noću, ali od umora se ne može pokrenuti nakon što djecu isprati na spavanje. A onda se u grupi našla još jedna mama koja je posavjetovala: “A zašto im ne bi spremala hranu samo vikendom pa podgrijavala tijekom tjedna?”
“To je nemoguće”, odgovorila je ova mama i objasnila da su vikendi već puni zaostalih domaćih zadataka, spremanja stana, pranja i peglanja odjeće i drugih obaveza.
Iako tako zvuči, nisu ovi odgovori bili ništa više od iskrene želje da se pomogne. Svaka od ovih mama koja daje savjete mislila je da je drugoj mami možda dala neku ideju koja joj ranije nije pala na pamet. Ali ipak, ovi odgovori su mame koje su se požalile ostavili s gorkim ukusom u ustima.
Da su samo malo učinkovitije, njihova djeca bi jela zdravu hranu umjesto kupovne i radila neke kreativne stvari umjesto da gledaju TV.
Ali problem je u tome što ne postoji nikakva šansa da postanete toliko učinkoviti da možete postići apsolutno sve što se od jedne mame očekuje. I ja volim brza rješenja i uvijek sam u potrazi za savjetima kako da nešto napravim učinkovitije kako bih imala koji minut više da provedem s djecom. Ali, nije svaki problem rješiv jer ni energije ni vremena nemamo beskonačno mnogo.
Oh, dobila sam i ja svoje “A zašto ne probaš…” Kad je moj sin imao samo mjesec i po dana, prijateljica s fakulteta pozvala me da se vidimo u gradu. Ja sam živjela na periferiji, nekih 40 minuta vožnje prijevozom.
Morala sam je odbiti jer jednostavno nisam bila spremna suočiti se s logistikom pakiranja i navlačenja s dvoje djece do centra. “A zašto ne možeš samo jedno dijete staviti u kolica, a drugo povesti za ruku?”, upitala me je prijateljica. Da, vjerojatno sam mogla.
Ali nisam ni mogla ni željela suočiti se sa svim onim što uz to ide, a što ljudi koji nemaju djecu jednostavno ne razumiju. Pakiranje ranca za trogodišnjaka, torbe za bebu, užina, dojenje, uspavljivanje… Ne mogu “samo” ništa. Jer sam preumorna, jer je čuvati dvoje djece prenaporno i jer nije sve “stvar organizacije”.
Te dvije fraze: “Zašto ne bi samo…” i “Sve je stvar organizacije” ne služe baš ničemu. Osim da učine da se već i ovako krivnjom izjedeni roditelji osjete još jadnije i nesposobnije. Neki od nas ponekad ne mogu sve postići – da sve bude čisto i uredno, da je ručak svakog dana skuhan, da odu na posao, na trening, poigraju se s djecom i odmorni posvete vrijeme svom partneru.
Neki od nas imaju dane kad ne mogu ni polovicu tih stvari obaviti i sve što žele je da već u devet budu u krevetu.
Zato, predlažem da ove dvije fraze izbacimo iz rječnika. Da ih zabranimo. Nije posao rođaka i prijatelja da rješavaju vaše probleme, posebno kad to rješenje nije (a uglavnom nije) otkriće tople vode. Naravno da svi znaju da djeca trebaju umjesto zurenja u televizor crtati i bojati.
Ne, naš posao je da kažemo prijatelju koji se bori i trudi odgojiti svoju obitelj: “Ma što se brineš? Koliko smo samo crtaća mi odgledali pa nismo toliko loše ispali.”
Veliko je iskušenje pokušati nekome tko vam se požalio ne ponuditi neko svoje rješenje. Ali, ako već vidite da taj netko grca u pokušajima da bude dobar roditelj, možda je bolje rješenje da mu jednostavno ukažete na to koliko se trudi i da će sve biti sasvim u redu.
I da zaboravite zauvijek na frazu: “Sve je stvar organizacije”. Jer nije. Ne, uvijek i ne svakome.
