Svi mi imamo onaj dio duše koji je jednom negdje ostao, odrastao s nekim zauvijek. I ne mogu tome ništa ni kiše, ni vjetrovi, ni godine, ni druge sreća, ni tuge. To je jednostavno tako. Možda i tako treba biti. Nije čovjek pametan.
Svi imamo nekog tamo daleko čija su nam prsa bila gnijezdo za vidanje rana i hranjenje gladnih strasti. Nekog tko nije dio naših života, možda to nikad uistinu nije ni bio, ali mi smo osjećali da jest. Mi smo mu se dali. Za nas je bio, sve.
Netko kome napamet znamo raspored madeža i bora po licu. Nekog čiji bi obris usana znali nacrtati bez gledanja. Čijeg se mirisa sjećamo i još je u nosnicama kao da je jučer bilo, a prošle godine, desetljeća.
Netko s kim nekad, kao sa starim drugom s kojim se nismo vidjeli dugo – pričamo u tišini. Na čiju pomisao izraste onaj čudni osmijeh na licu, koji se ne može svrstati u neku kategoriju, nedefiniran.
Svi imamo nekog tko je nama bio sreća i nije to bio. Za koga smo htjeli da nam bude, a nije bilo suđeno. I nema to veze s onim da je dobro što je tako, što je realnost totalno drugačija i što postoji razlog što to nije bilo „to“, nema veze to s racionalnošću. Zato i jest tako. Netko zauvijek tuđi, a Naš…
Nekog za kim se u priči djeci o nekim bivšim ljubavima izmami uzdah paperjaste boje. Iako smo sretni s nekim drugim, s njim imamo dom. On je taj. Ali taj neko tamo… on je bio neko tko smo željeli da bude „taj“. I bili spremi na sve, ne znajući da kad je to to onda i ne treba sve, onda ne treba ništa – samo se poklope duše i bude jedno srce koje diše.
Nekog čija se slika čuva bez razloga iako u su u glavi čitavi albumi. Netko za čiji osmijeh se prodavala duša đavolu. Čiji su dodiri palili kožu kao vatra. Od čijih riječi je rasla duša i prelijevala se preko rubova. Tko nas je bolio, a da to možda i nije znao, a nije ni trebao znati, a nije ni mogao.
A možda je i znao, kao da je to bitno, ništa to ne mijenja. Ostaje samo taj netko kog nemamo, a možda nismo nikad ni imali. Ali je nama bio početak i neki kraj, neko tko je razdjevičio nevinu dušu i srce i čiji pogledi su zauvijek ostali urezani u uglovima očiju.
Nekom kom smo pisali pisma, a nikad ih nismo slali. Nekom s kim smo u mislima proživjeli jedan čitav život. I sve nam bilo lako. Eto samo onako jer smo mi to htjeli.
Svi imamo nekog koga nemamo… I na to podsjeti običan jesenski dan, glas prolaznika ili pjesma na radiju.
Pa zastane misao, zastane vrijeme. Pa opet nazad, na staro, u svoj život.
Autor: Maja Despot (Džejzerka)
