Što je konflikt? Prve asocijacije na konflikt su da je on loš, nepoželjan jer “diže” negativne emocije (strah, svađa, sukob, nasilje…) Smatramo da se svađaju samo nepristojni, neodgojeni ili zli ljudi. No, uočavamo i da je konflikt prilika za promjenu, novi odnos, za bolje poznavanje sebe.

Zašto dolazi do konflikta?

On je zapravo sudar suprotnih vjerovanja, vrijednosti i potreba. Ljudi se na različite načine nose s konfliktom. Neki ga nastoje izbjeći pod svaku cijenu jer u njima budi negativne emocije, strah, patnju. Drugi jedva čekaju nadmetanje i “pobjedu” u konfliktu osobito ako je konfrontacija stavova i viđenja tko je u pravu dio njihova posla. Pri tome konflikt dobro naplaćuju (npr. odvjetnici).

Nema konflikta bez odnosa. Pri tome valja reći da osim odnosa sa drugima imamo i odnos sa sobom i s Bogom. U svakome od njih može doći do konflikta. Banalan primjer konflikta sa sobom možemo imati pri jutarnjoj zvonjavi budilice. Ozbiljniji unutarnji sukobi mogu voditi u depresiju i zato ih je važno osvijestiti.

Konflikt nastaje zato što drugi nisu kao mi. Promatrajući drugoga procjenjujemo koliko se uklapa u naš sustav vrijednosti. U pravilu se ne bavimo utjecajem našeg ponašanja na druge, njihovim potrebama i uvjerenjima već zadovoljenju naših potreba. Uvjereni smo da su naša vjerovanja i vrijednosti ispravni. Ljudi su skloni gledati na život crno-bijelo: ” Ako sam ja u pravu ti si u krivu” i “Ako ja govorim istinu ti lažeš”.

Konflikt može biti latentan ili manifestiran. Latentan konflikt može tinjati godinama prije no što se manifestira (primjer: nedjeljni ritualni ručkovi kod njenih/njegovih roditelja).

Zona konflikta




Ljuti smo ili uvrijeđeni kada drugi negativno prosuđuju naš sustav vrijednosti dok mi sami negativno procjenjujemo one koji nam nisu slični. Pri tome se koristimo raznim ”tehnikama”: omalovažavanje, ismijavanje, vrijeđanje, etiketiranje, kritiziranje, uspoređivanje, postavljanje dijagnoza. Eksperti smo za to što s drugima nije u redu dok se malo tko odlučuje raditi na sebi i otkrivati svoja pogrešna uvjerenja, njihovo porijeklo i transformirati ih u službi kvalitetnog i kreativnog života, kako za nas tako i za druge. Zarobljenici smo subjektivne percepcije i izrazito smo vješti u kreiranju vlastite verzije stvarnosti. Mi međutim ne reagiramo na ono što drugi govore ili čine već na naše tumačenje onoga što smo čuli.

Primjer:
Prijateljice su se dogovorile za kavu u određeno vrijeme u kafiću “Veseli trenuci”. Prva stiže u dogovoreno vrijeme, druga ne dolazi ni nakon pola sata. Moguće reakcije prijateljice koja čeka: Povrijeđena je jer tumači da je druga ne cijeni, ne poštuje, ne voli. Neprestano joj to rade! Ako se radi o Čekačici koja je sklona strukturiranju svog vremena može biti ljuta jer joj prijateljica “krade” vrijeme. No, ako se radi o osobi koja je imala puno obveza i stresa može osjećati zahvalnost i radost zbog pola sata samoće i mira.

Kako se nositi s problematičnim ponašanjem?

Dobivamo ponašanje kakvo toleriramo. Istina je da se drugi neće promijeniti samo zato što bi to nama odgovaralo. Zapravo drugi najčešće ni ne znaju što bismo mi htjeli. Problem je što ponekad ni mi sami to ne znamo (unutarnji konflikti). Istina je da nitko od nas ne može čitati tuđe misli, a sami se nerijetko ne usuđujemo zatražiti ono što nam je potrebno.

Drugi se mijenjaju tek kada mi preuzmemo odgovornost za to što želimo i trebamo i kada odlučimo odustati od pasivnosti i zauzeti se za svoja prava. To podrazumijeva odlučnost i hrabrost. To također podrazumijeva promjenu paradigme da je konflikt loš i da ga pod svaku cijenu valja izbjeći.

Potiskivanjem ljutnje i drugih negativnih osjećaja izazvanih konfliktom potiskujemo SVE svoje osjećaje, odustajemo od sebe, svoje moći, a osjećati se žrtvom postaje naš imidž. S obzirom da “zračimo” energijom žrtve život nam donosi situacije koje takav stav potvrđuju. Kukamo i jadamo se: “Vidite što mi rade! Neka netko pametan i moćan nešto poduzme! ” Za sve što nam se događa kriv je netko drugi: roditelji, škola, šef, institucije koje ne rade svoj posao već upravo naš predmet drže u ladicama, političari, susjedne države i narodi koji nam nisu skloni.

Kako konflikt može biti koristan?

On je prilika za poboljšanje odnosa, pokazuje nam što se stvarno događa, budi znatiželju, potiče promjenu, olakšava spoznavanje sebe.

Konflikt i nasilje nisu istoznačnice. Nasilje je neadekvatna reakcija na konflikt koji se može razriješiti nenasilnom komunikacijom. Nenasilje je svjesni odabir pozitivnih umjesto negativnih stavova. Postepeno učimo postavljati zdrave granice i dopuštamo pozitivnom da se izrazi bez osjećaja krivnje, straha ili prisile. Vjerujemo u odgovor na naše potrebe: “Rado ću ti to učiniti”.

Nenasilna komunikacija

Nenasilna komunikacija je procesni jezik pri čijoj upotrebi se osjećamo moćno ali izvan koncepta dobitnik/gubitnik. To nije odustajanje od sebe i svojih potreba već zauzimanje za njh na neagresivan način! Nenasilna komunikacija (NK) je primjenjiva na svim razinama : obitelj, škola, prijateljstvo, partnerstvo, institucije, tvrtke, države.

Da bi NK funkcionirala potrebno je osvijestiti komunikaciju koja blokira suosjećanje:

  1. MORALISTIČKE PROSUDBE (npr. etiketiranje, što se smije, a što je neprikladno našoj obitelji, rasi, vjeri)
  2. USPOREĐIVANJE (sebe s drugima ili druge s drugima. Idealan način da si upropastite život)
  3. PORICANJE ODGOVORNOSTI (uzrok za vlastite postupke pripisujemo neodređenim silama, stanjima, tuđim postupcima, naredbama autoriteta, pritisku skupine, politici, porivima)
  4. ZAHTIJEVANJE (direktno ili indirektno prijeti kaznom ili krivnjom ako ne udovoljimo) Najčešće počinje s MORAŠ i TREBAŠ. Potječe od hijerarhijskih društava i održava njihovo postojanje.
  5. GOVOR NASUPROT RAZGOVORU (beskrajni monolozi koje čuju samo žrtve).

Modeli nenasilne komunkacije

1. OPAŽANJE

U svakoj situaciji koju osjećamo konfliktnom potrebno se upitati: Što se događa? Kako se osjećam? Što mi je potrebno da se osjećam dobro? Koje moje potrebe nisu zadovoljene ? Zašto? Što vidimo, čujemo ili opažamo, a utječe na naš osjećaj blagostanja?

Temeljna prava svake osobe su:

  1. Ja postojim, ja jesam, imam pravo da me primijete
  2. Imam pravo na poštovanje
  3. Imam pravo na mir i sigurnost
  4. Imam pravo biti u krivu

U životu smo često suočeni sa situacijama u kojima se trebamo izboriti za svoja prava. Općenito možemo reagirati na tri načina:

  1. Neasertivno
  2. Agresivno
  3. Asertivno

NEASERTIVNOST je pasivni način reagiranja na konflikt. Ne borimo se za svoja prava i interese, ne izričemo svoje mišljenje i osjećaje. U takvim situacijama zapravo dopuštamo drugima da odlučuju za nas što dovodi do niskog samopoštovanja, bespomoćnosti, nesigurnosti ali i prikrivene agresije, depresije i psihosomatskih problema. Ako ne možemo osjetiti negativne osjećaje ne možemo osjetiti ni pozitivne (nada, ljubav, zadovoljstvo, radost).

Više je uzroka za neasertivno ponašanje:

  • strah da ne razočaramo ili razljutimo druge ljude
  • strah od odbacivanja
  • strah da ne povrijedimo druge
  • nepoznavanje svojih prava (osobnih i profesionalnih)
  • stav da je zauzimanje za svoja prava agresivan i time neprihvatljiv

Važno je osvijesti da neasertivnost koristimo kad nas je strah da bi se odnos mogao prekinuti ako se zdravo zauzmemo za sebe i posljedično ne bismo mogli živjeti s osjećajem krivnje koji bi se tada javio.

AGRESIVNIM ponašanjem drugima jasno dajemo do znanja što mislimo, osjećamo i trebamo, ono nam pruža osjećaj moći, važnosti, kontrole. Agresijom možemo postići to što želimo ali kod sugovornika stvaramo osjećaj manje vrijednosti, straha i poniženja. Dakle, zadovoljavamo svoja prava ne poštujući prava, osjećaje i mišljenja drugih ljudi. Iako kratkoročno ovakvo ponašanje daje rezultate, dugoročno znatno narušava međuljudske odnose i stvara prikriveni osjećaj krivnje jer (gotovo) svatko ima savjest.

ASERTIVNIM ponašanjem dugoročno osiguravamo kvalitetne međuljudske odnose i nema štetnih nuspojava. Ono uključuje sljedeće sposobnosti:

  • tražiti usluge i postavljati zahtjeve
  • izražavati pozitivne i negativne osjećaje
  • reći “ne” nerazumnim zahtjevima

Ovakvim izborom ponašanja borimo se za svoja prava jasnim, mirnim izražavanjem mišljenja, izražavanjem emocija i potreba te odbijanjem nerazumnih zahtjeva bez osjećaja krivnje ili straha. Posljedica je da nas neće svi voljeti no svakako će nas poštivati. Ako mislimo da je ovakav način neprihvatljiv našem karakteru, našim crtama ličnost, valja reći da je asertivnost ponašanje i može se naučiti.

Kada nam je upućena negativna poruka (npr. ” Ti si najsebičnija osoba koju poznajem!”) imamo sljedeći izbor:

  1. uzmičemo, branimo se, opravdavamo (neasertivno ponašanje)
  2. napadamo, uzvraćamo (agresivno ponašanje)
  3. pitamo se što se krije iza te izjave (asertivno ponašanje)

OPAŽANJE/PROCJENA

Važno je razlikovati opažanje od procjene. Većini nas teško je opažati ljude i njihova ponašanja bez prosuđivanja, kritiziranja ili analize. To i nije nužno. No, dobro je pratiti jesmo li u stanju razlučiti opažanje od procjene jer kada procjenjujemo drugi čuju kritiku ili našu negativnu ocjenu pa je životno logično da pružaju otpor. Opažanje se uvijek odnosi na točno određeno vrijeme i kontekst dok je prosudba uopćavanje usmjereno na osobu, a ne na specifično ponašanje.

Primjer:

Dario Srna nije postigao zgoditak u zadnjih deset utakmica. – opažanje

Dario Srna je loš nogometaš. – prosudba

2. OSJEĆAJI

Izražavanje osjećaja nerijetko se smatra nepoželjnim, nepristojnim, neprimjerenim, gubitkom kontrole. U nekim kulturama to je imperativ (azijske zemlje).

Tijekom odgoja i školovanja trenirani smo biti upravljani izvana, a ne povezani sa samima sobom. Veći dio vremena smo ” u glavi” (Što drugi očekuju da trebam reći, učiniti?) Sustavima takvo ponašanje odgovara jer tako lakše upravljaju nama i koriste nas za ostvarenje svojih interesa.

Mi sami često brkamo naše misli od osjećaja. Npr možemo reći: “Osjećam se kao da živim sa zidom!” To nije izražavanje osjećaja već bi to bilo kada bismo rekli: “Osjećam bijes kada ne reagiraš na ono što govorim!”

3. POTREBE

Kada primimo negativnu poruku mi:

  • krivimo sebe (prihvaćamo prosudbu druge osobe)
  • krivimo drugoga (prihvaćamo i vraćamo poruku-praćeno ljutnjom)
  • usmjeravamo se na vlastite osjećaje i potrebe (“JA izjave”)
  • usmjeravamo se na osjećaje i potrebe sugovornika




Prosuđivanje drugih su otuđeni iskazi vlastitih nezadovoljenih potreba. Npr: ” Nikada te nema kod kuće, važniji ti je posao od mene” zapravo je izraz nezadovoljene potrebe za bliskošću.

Kada potrebu izražavamo posredno drugi će čuti kritiku i adekvatno tome odgovoriti pa je sukob neizbježan. Stoga, što izravnije uspijemo povezati osjećaje s potrebama to će drugi lakše odgovoriti suosjećajno. (Npr: Želim provoditi vrijeme s tobom no, kada se vratim s posla trebam nekoliko minuta samo za sebe da se potpuno isključim od obveza na poslu i vratim energiju.)

Ovako izražena potreba u početku prakticiranja NK zvuči neprirodno no s vježbanjem i začinjeno s malo humora postat će prirodno i lako. Potrebno se što češće pitati: Što mi treba? Što želim zatražiti od drugoga? Budite svjesni svoga straha/ljutnje ako odgovor bude negativan.

Ako je potreba drugoga upućena vama, a niste je spremni ispuniti recite to jasno, bez optuživanja i objasnite zašto vam je to neprihvatljivo.

Ako je vaš sugovornik agresivan mirno pitajte: Što ja to radim, a vas tako uznemiruje?

Svakako premjestite težište sa što nije u redu s drugom osobom na: što mi je potrebno? / što je potrebno mom sugovorniku. Držeći se predmeta, a ne rasprave kakva je tko osoba otkrit ćete neočekivane rasplete situacija koje bi inače prerasle u svađu.

konflikt-3

Od ropstva do emotivnog oslobođenja

Ako sami ne cijenimo ono što nam treba neće to cijeniti ni drugi. U “emotivnom ropstvu” smatramo se odgovornima za tuđe osjećaje i potrebe.

U fazi “odbojnosti” ne želimo više tu odgovornost.

U fazi “emotivnog oslobađanja” preuzimamo punu odgovornost za vlastite potrebe. U toj fazi također na tuđe potrebe odgovaramo iz empatije, a nikada iz osjećaja straha, dužnosti ili krivnje. To je odgovornost za druge koja nas ne porobljuje. Kada počnemo izlaziti iz faze emotivnog ropstva može nam se dogoditi da za sobom nosimo ostatke straha i krivnje što uopće imamo vlastite potrebe. NK jasno iskazujemo što nam treba na način da sugovorniku bude jasno da nam je jednako stalo da i on zadovolji svoje potrebe.

MOLBA

Trebala bi biti pozitivna, dakle izrazimo što želimo, a ne što ne želimo i jasna tj. tražimo što konkretnije ponašanje ili reakciju.

Zamolite da sugovornik ponovi ono što ste ga zamolili. Objasnite mu da na taj način ne provjeravate da li dobro čuje nego da li ste se dovoljno jasno izrazili, da li je primljena poruka kakvu ste odaslali. Postoji niz “šumova u kanalu” i sugovornici najčešće čuju ono što žele čuti, a ne ono što ste doista rekli ili mislili. Na ovom mjestu nećemo detaljnije obrazlagati razloge za to no, dovoljno je znati da primatelj informacije poruku “oboji” trenutnim emotivnim stanjem. Ako sugovornik ne želi ponoviti sadržaj poruke budite empatični, imajte i za to razumijevanja. Svakako od sugovornika zatražite iskrenost nakon što ste uputili molbu. Ako odgovor ne bude po vašoj volji time ste se na neki način pripremili da odbijanje “preživite”.

Promatrajte što će osoba učiniti nakon upućivanja molbe: ako se pobuni, kritizira, osuđuje ili se podčini, nismo uputili molbu već zahtjev. Ako pokaže empatiju uputili smo molbu. Osim iskrenosti od sugovornika tražimo dobrovoljnost.

Cilj nenasilne komunikacije

Cilj je uspostava odnosa utemeljenih na iskrenosti i empatiji. Nakon nekog vremena vježbanja ovakvog ponašanja mnogi vaši odnosi mogu biti dovedeni u pitanje. To može uplašiti ako nismo skloni promjenama no, oni koji ostanu bili su toga vrijedni.

EMPATIJA

Za empatiju se često kaže da je slušanje srcem. To je zapravo poštovanje onoga što drugi osjeća. Intelektualno razumijevanje blokira empatiju. Evo nekoliko situacija koje blokiraju empatično povezivanje s drugima:

  • davanje savjeta (trebao bi, moraš…)
  • nadigravanje (nije to ništa, da znaš što se meni dogodilo…)
  • poučavanje (kada bi ti učinila….to bi moglo biti pozitivno iskustvo)
  • tješenje (nisi ti kriv!) Tako drugoga udaljavamo od preuzimanja odgovornosti za vlastiti život i od pouka koje može izvući.
  • pričanje priča (to me podsjetilo na….) Tako oduzimamo sugovorniku “glavnu ulogu” i pokazujemo nepoštovanje
  • zataškavanje (razvedri se) Ne možemo se nositi s osjećajima druge osobe i opet smo mi u glavnoj ulozi
  • sažalijevanje (oh, jadan ti)
  • ispitivanje (kada si to primjetio?) Ovdje se radi o intelektualnom razumijevanju
  • pravdanje (baš sam te mislila nazvati) Neiskreni smo i drugi to osjeća
  • ispravljanje (nije bilo tako) Opet primjer nepoštovanja i intelektualnog razumijevanja

PREKID ODNOSA

Asertivno ili neagresivno komuniciranje usmjereno je na razumijevanje druge osobe u cjelini. To ne znači da se moramo uvijek slagati sa sugovornikom. No, ima situacija koje se ne mogu uspješno riješiti ni neagresivnom komunikacijom niti zdravim postavljanjem granica. Takve odnose bolje je prekinuti jer smo spriječili drugoga i sebe da se dalje povređujemo.

PROMJENA

Najopasnije od svih ponašanja je kada činimo ono što se od nas očekuje. Ovo se dakako odnosi na konfliktne, a nikako na sve situacije u našem životu.

Najznačajnija korist od NK je bolje razumijevanje sebe, što nas motivira, pokreće, što nam treba, postajemo suosjećajni prema sebi. Želimo da naši postupci budu potaknuti željom da doprinesemo životu, obitelji, zajednici, društvu u cjelini.

Važno je osvijestiti što nas pokreće na djelovanje. To može biti: novac, odobravanje, izbjegavanje kazne ili osjećaja krivnje i dužnost. Na “ti” smo sa sobom.

LJUTNJA

Oslobodite druge odgovornosti za ljutnju koju osjećate. Drugi vas ne mogu razljutiti. Ponašanje drugih može biti poticaj za naše osjećaje ali ne i uzrok. Rekli smo već da nas ljuti tumačenje koje mi dajemo pojedinim događajima i okolnostima u životu. Stoga ljutnja služi samospoznaji, što nam treba i zašto.

Izražavanje ljutnje: stanite, svjesno dišite, prepoznajte osuđujuće misli i namjere, povežite se sa svojim potrebama, izrazite osjećaje konstruktivno.

PREMA DIJALOGU

Što više čujemo drugoga to više će on čuti nas. Drugi neće čuti našu potrebu ako misle da su za nešto krivi. Vježbajte prevođenje svakog prosuđivanja u nezadovoljenu potrebu.

KADA JE SILA NEIZBJEŽNA

Potrebno je razlikovati primjenu sile radi zaštite ili radi nasilja.

Kada se bojimo kazne pozornost usmjeravamo na posljedice, a ne na vlastite vrijednosti. Strah od kazne obrnuto je proporcionalan dobroj volji.

Pitanja koja je vrijedno postavljati:

  • Što želim da osoba učini, a što je različito od onoga što trenutno čini?
  • Što želim da budu razlozi zbog kojih će osoba učiniti to što od nje tražim?
  • Što ova osoba osjeća? Koje su njene potrebe?
  • Koji postupak bih zatražila od te osobe vjerujući da će joj to omogućiti da živi sretnije?

ISKAZIVANJE ZAHVALNOSTI

Kod iskazivanja zahvalnosti lijepo je reći “hvala” no, ne i dovoljno. Recite sugovorniku koji su njegovi konkretni postupci pridonijeli Vašem blagostanju, koje su Vaše potrebe time zadovoljene i osjećaj zadovoljstva potaknut ispunjenjem tih potreba. Npr. Hvala ti kćeri što si danas pospremila svoju sobu, puno mi znači tvoja pomoć u kućanstvu, osjećam se odlično jer imamo vremena za odlazak u kino. Kod izražavanja zahvalnosti klonite se manipulacije i laskanja. Npr. nemojte reći: “Samo ti možeš tako dobro oprati auto !”. sugovornik osjeća neiskrenost i na pretjerivanje reagira negativno.

Vježbajte obraćati pažnju na ono što je dobro, a ne na ono što ne valja i uživajte u svakodnevnom poboljšanju svojih komunikacijskih vještina.

Vježbajte, vježbajte, vježbajte.

Vesna Kresek
osobnisvemir.wordpress.com