Sve da je čitav svijet osvijetljen svjetlošću, dok ga ne bude u tvome oku, ti ga nećeš vidjeti. (Mevlana Dželaludin Rumi)
Oh, da! Kako predivno istinito… ako vjeruješ da si sam kreator svoga života, a ne da je to neki tamo imaginarni Bog s velikim B i s velikom bradom. Ako vjeruješ da si ti sam život, a ne tek neki slučajni prolaznik OVDJE odvojen od života. Ako vjeruješ da si vječna duša koja je OVDJE tek na djeliću svoga putovanja prema Njemu obučena u fizičko tijelo, a ne tek i samo fizičko tijelo ograničenog vijeka trajanja OVDJE.
Naša fizička realnost je samo djelić ovog beskonačnog svemira, i to onaj koji doživljavamo svojim “vanjskim očima”. No, kako mi nismo samo tijelo, već smo i um i duša, tako i taj beskonačni svemir, osim materijalnog svijeta u kojemu izravno sudjelujemo kroz svoja osjetilna opažanja, čini i njegov metafizički dio. Doživljavamo li sebe kao jedinstvenu cjelinu tijela, uma i duše, a svijet/svemir/ovo OVDJE kao jedinstvo fizičkoga i metafizičkoga, tada nam je mnogo lakše razumjeti i da svako naše djelovanje, kako ono u obliku fizičkog, materijalnog čina te izgovorene ili napisane riječi, tako i ono u obliku misli, ima svoj energetski otisak. Ovo osobito vrijedi za misli koje, iako nemaju svoju izravnu manifestaciju u vanjskome svijetu, vrlo moćno djeluju na naš um i na našu dušu i tako na suptilan način kreiraju naš doživljaj ovoga OVDJE svijeta. “Kakve su vam uobičajene misli, takav će biti i karakter vašeg uma. Jer duša je obojena mislima.” (Marko Aurelije).
Naša fizička realnost je odraz onoga što je u nama samima. I zato, ako je u nama ljubav, onda njezinu refleksiju vidimo i u toj fizičkoj realnosti u ljudima, stvarima i općenito u svakom izričaju života u materijalnoj dimenziji ovoga svijeta. Ako je u nama radost, i s druge strane ogledala “vidjet” ćemo, doživjet ćemo radost. Ako je u nama strah, život će nam donijeti takva iskustva kroz koja će strah naći svoju potvrdu. Jednako je i s tugom i sa svakom drugom emocijom koja predstavlja naš doživljaj ovoga OVDJE života. A zašto? Zato što smo život mi sami i upravo onako kako ga gledamo, tako ga i vidimo u ogledalu naših manifestacija. Živimo upravo onakvu realnost kako sami vibriramo jer svaka manifestacija u vanjskome, osjetilima dostupnome svijetu može biti odraz jedino nečega istoga takvoga iznutra.
U to toliko jednostavno i istinito načelo života – da isto stvara isto, da ista vibracija privlači istu vibraciju – uvjerili smo se nebrojeno puta u životu. Znajući to i vjerujući da je ostvarenje svake želje naše duše moguće (jer da nije, ona se ne bi ni pojavila), uvijek, ali baš uvijek, birajte one misli, riječi i djela koji su na vibraciji ljubavi. Jer… ljubav je najmoćnija sila u svemiru. A onaj koji djeluje iz ljubavi, ne samo da stvara svoju ljepšu i lakšu realnost oslobođenu svega onoga što je ne-ljubav, već i doprinosi iscjeljivanju i rastu u svijesti svih onih bića koja u tom procesu, na svom putu dotakne svojim nitima.
Napisala: Martina Setnik
