Udruga za razvoj zajednice Cvrčak i mrav poziva vas na tečaj intuitivnog udaraljkanja koji se provodi uglavnom afričkim bubnjevima.
Imamo ih dovoljno za sve, no možete donijeti i neki svoj instrument.

Mogli bismo reći i da je ovo inkluzivni tečaj slobodne muzičke improvizacije.
Inkluzivni jer ste doista dobro došli svi, pa i bez obzira na muzičko (ne)iskustvo i na to koliko mislite da ste muzikalni te da „imate ili nemate ritma” (pitate li se to ili mislite da „nemate ritma”, molimo vas da na tu temu pročitate tekst na samom kraju ovog poziva).

Nećemo ništa učiti napamet, učit ćemo muzicirati – izražavati se zvukom. Jer muzika je „Umjetnost izražavanja tonovima, glasovima i šumovima” (Hrvatski jezični portal HJP). Znači, izražavanje zvukom, pri čemu taj zvuk ne mora biti tehnički istesan niti ikako organiziran. Stoga muzicirati doista može svatko.
„Ne moramo znati korake da bismo zaplesali, a kad već plešemo, koga briga za korake.”

Učit ćemo muzički komunicirati, sa samim sobom i s drugima. „Pustiti se s lanca” u nekom intuitivnom i/ili divljem izrazu, ali i podržavati u tome druge – bilo svirajući neku jednostavnu ritmiku, nešto bez ikakva tempa ili pak dajući im prostora ne svirajući ništa. Mnogi kažu kako je pauza najvažnija muzička nota.

U susretima prvo aktiviramo i njegujemo „meke muzičke vještine” (više u nastavku, nakon uvodnog dijela poziva), a nakon pauze samo sviramo – slobodno, intuitivno, ali uglavnom i povezano s izrazom drugih u grupi. Zahvaljujući prvome dijelu, povezanost nam dolazi i intuitivno, sama od sebe.
Dobrodošlo je i izražavanje drugim instrumentima te glasom i pokretom.

Na početku i na kraju susreta otvara se prilika za dijeljenje iskustava poput namjera, uvida i ostalih doživljaja.

Hvala i dobro nam došli:)
Cvrčak i mrav
————-

Lokacija
MO Martinovka, Miramarska 17, Zagreb

Vrijeme
Četvrtcima od 19:15 do 22 h.
Od 7. 3. do 30. 5. (moguće je priključiti se i na drugom susretu 14. 3.)
Ukupno 35 sati u 13 grupnih susreta.
Polaznici mogu iskoristi i dva individualna sata. Prvi najbolje što prije, a drugi, ne pojavi li se potreba ranije, najbolje pred kraj ili nakon tečaja.
Grupni probni termini održat će se u četvrtak 22. 2. i srijedu 6. 3., a moguće je dogovoriti i individualni.

Oprema
Djembei, konge, dundunovi i razne druge udaraljke
Susreti se zvučno snimaju

Voditelj
Vodit će vas, inspirirati, slušati i podržavati Nino Orepić, „školovani glazbenik i raškolovani muzičar”, ali i magistar biologije (ekologije) te komunikacijski edukator i facilitator (muzički životopis u nastavku)

Participacije
(U zagradama bez posudbe bubnja)
1. sve odjednom: 195 (160) eura
2. u dvije rate: 130 EUR kod rezervacije mjesta i još 90 (60) eura do 15. 4.
– u oba slučaja mjesto možete rezervirati i s 50 eura pa do ukupnog iznosa ili prve rate dopuniti do susreta 14. 3.
– rezervacijom se obvezujete na participaciju za čitav tečaj (osim kod više sile)
– participacija za mjesto u radnom timu iznosi 100 (80) eura
– priječe li vas jedino financije, javite nam se pa ćemo se dogovarati drugačije

Zbog metode rada, broj mjesta je ograničen na 10 polaznika.

Prijave i info:
[email protected], poziv/WApp 092 413 6223

Audiosnimke s ranijih tečajeva, radionica, ekspresivnih susreta Muzičarenja i nastupa:
https://bit.ly/MuzičarenjeSoundCloud
—————————

Životopis voditelja tečaja Nine Orepića:

Ukratko:
– magistar biologije te komunikacijski edukator/facilitator s klasičnim muzičkim obrazovanjem
– više od 40 godina raznih muzičkih iskustava
– 12 godina održavanja muzičke edukacije
– glavni trenutni interes slobodnoimprovizirano i inkluzivno muziciranje u skupini
– Šomazguni, Naturalna mistika, Mak Murtić & Ensemble, Arktik, Intubeat, Kenkedenke, RDK, Nomad Jam, Bass Culture, Jahstice Sound, Sjećanja lovca na lisice, Green Onions, Mrlja…

Poduže:
Prije 40-ak godina krenuo sam u osnovnu muzičku školu u kojoj sam učio svirati klavir, a nakon nje i u srednju u kojoj su mi glavni predmet bile udaraljke. S 14 godina počeo sam svirati bubnjeve u autorskom jazz-rock bendu koji su osnovali danas cijenjeni jazz muzičari Ivan Kapec i Josip Joe Pandur. Već s nekih 16 pratio sam u velikoj dvorani Lisinskoga kao jedini muzičar skupinu od 20-ak plesačica na godišnjoj smotri plesnih punktova Tihane Škrinjarić. U sljedećem razdoblju sviram klasične bubnjeve u cover blues bendu Green Onions i autorskom pop bendu Sjećanja lovca na lisice.

Prije nekih 25 godina, nakon ratne stanke, okrećem se reggae muzici i drugim udaraljkama. Godinama najviše sviram kao “live act” uz dj-e te kao redovit gost u bendu RDK. Negdje oko 2010. krećem na radionice zapadnoafričkih ritmova kod Nenada Kovačića gdje s dijelom polaznika osnivam afroudaraljkaški bend Kenkedenke koji uspješno svira sljedećih pet godina.

Uskoro ulazim u kultni cover reggae bend Naturalna mistika, koji s prekidima djeluje još od 80-ih godina prošlog stoljeća, i sviram u njemu udaraljke uz legendarnog bubnjara Borisa Leinera (Azra, Vještice…) i sve redom velike hrvatske muzičare poput Jasne Bilušić, Žana Jakopača, Igora Pavlicu i mnoge druge. To mi se iskustvo pokazalo ključnim za veliki muzički napredak jer sam zahvaljujući njemu sedam godina surađivao i učio od Žana Jakopača (Šo!Mazgoon) – u Naturalnoj Mistici te kasnije duetu, triju i kvintetu, odnosno obnovljenim Šomazgunima.

Zahvaljujući suradnji s muzičkoimprovizacijskim pokretom Nomad Jam, 2017. ponovo nastupam u Lisinskom, ovoga puta na događaju u maloj dvorani na kojem je 15-ak muzičara pružalo podršku našoj velikoj saksofonistici Vesni Gorše.

Među najdražim muzičkim pothvatima suradnja je s ansamblom Maka Murtića iz koje se izrodio i nastup u zagrebačkom Vipu.

Zatim se pojavio Arktik, projekt naše svjetski priznate konceptualne umjetnice i aktivistice Vesne Mačković koji mi je pružio do tada najveću mogućnost slobodnog intuitivnog muzičkog izraza u projektu koji vodi neka druga osoba.

Tako bi vjerojatno i ostalo da se prošle, 2023. godine nisam i „službeno“ pridružio zagrebačkoj impro sceni kad sam na programu Impronedjeljak, na poziv njegova autora i voditelja, proslavljenog muzičara i organizatorskog čarobnjaka Damira Caprija Kafke, zasvirao u nekoliko muzičkih kombinacija.

Ipak mi je od svega najdraža muzička edukacija kojom se, upotrebom udaraljki, bavim dvanaestak godina. Glavni cilj rada s polaznicima grupnih i individualnih susreta (te edukativno-ekspresivnih i onih naizgled samo ekspresivnih, poput Muzičarenja) buđenje je i snaženje prirodnog, slobodnog, zaigranog, ali i odgovornog muzičara.

Snimke s raznih edukativnih i ekspresivnih susreta, tečajeva, radionica, produkcijskih koncerata tečajaca te nastupa benda Intubeat:

Kenkedenke:

Mak Murtić & Ensemble:

Intubeat:
http://bit.ly/IntubeatPločnikVideo
—————————————————

Za vas koji želite pročitati više:

Glavni cilj edukativnog i ekspresivnog programa Muzičarenje na jednoj je razini doživljaj sudionika, a na drugoj buđenje i podrška razvoju izražajnog, kreativnog, zaigranog, slobodnog, ali i osjetljivog, empatičnog, odgovornog i prisutnog unutarnjeg muzičara.
Neke od vježbi kojima se Nino služi u svojem edukativnom radu preuzeo je i prilagodio od svojih učitelja, a većinu je osmislio na temelju vizije željenih rezultata, pri čemu su mnoge nastale „same”, odnosno intuitivno izronile iz pojedinih muzičkoedukativnih situacija.

Prvi ih je puta ponudio još prije 12 godina, u želji da udaraljkašima nadopuni znanje i vještine usvojene drugim edukativnim naporima, recimo na tečajevima zapadnoafričkih ritmova, u kojima se zbog težišta na učenju pojedinih ritmova i solo-fraza ne stigne značajnije baviti drugim važnim elementima muzike koje Nino naziva „mekim muzičkim vještinama”.
Jedan od važnih motiva svakako mu je bila (a i danas je) želja da s polaznicima svojih programa može svirati ujedno slobodnije i povezanije.

Među tim „mekim muzičkim vještinama” su i sviranje s osjećajem (izražajnost), slušanje (sebe i drugih), osjećaj za tempo (no to nije vještina nepogrešiva držanja tempa poput metronoma), zatim dinamika i karakter zvuka, muzička komunikacija, improvizacija, slobodno (i odgovorno) sviranje u skupini te traženje, stvaranje i igranje grooveom.

Važno je ponoviti da se u ovom pristupu muzici ništa ne uči napamet, kao i dodati da se tehnikom bavimo jedino koliko je važno zbog zdravlja i izražajnosti. Pritom se polaznike najviše potiče da mogućnosti instrumen(a)ta što više istražuju sami, stvarajući tako vlastite tehnike, stil i izražaj.
———————————

Čovjek je, po svemu sudeći, (i) biće navike. Krene li učiti neki instrument (i muziku samu) s naglaskom na ideji i vježbama koje vode „ispravnoj” tehnici te učenju napamet raznih ritmova, solaža i skladbi (uz često prisutno učiteljevo ispravljanje i učenikov strah od pogreške), mnogima se dogodi da se usredotoče (gotovo) jedino na „pravilne” zvukove i njihov „točan” redoslijed (i prstomet, odnosno izmjenu ruku).
Muzičaru, pogotovo početniku, često ne bude lako to sve ispunjavati i u isto vrijeme posvetiti pozornost „drugim važnim stvarima u muzici” (poput izražajnosti, slušanja… odnosno naših „mekih muzičkih vještina”) – pogotovo nije li ih već ranije usvojio i/ili nije li mu pozornost na njih jasno usmjerena u aktualnom edukativnom okviru.
Stvori li se takva podloga, duboko utemeljena u tehnici, teoriji i gotovim napamet naučenim skladbama – zaključuje Nino na temelju dosadašnjih iskustava – zbog zamašnjaka navike obično ju je prilično teško nadopuniti, odnosno razgrnuti kako bi nastao prostor za osjećajnost i izražajnost te slušanje, prisutnost i muzičku komunikaciju „u trenutku” (možemo to nazvati i muzički mindfulness).
S druge strane, i ove meke muzičke vještine i muzika sama kod potpunih početnika u pravilu poteku već u prvom muzičkom susretu.

„Druge važne stvari u muzici” (meke muzičke vještine), u Muzičarenju su stoga zapravo prve i najvažnije.
Kao što smo vidjeli, u definiciji s HJP‑a uopće se ne spominju ni melodija, ni harmonija, ni progresija, ni skladba, kao ni ritam pa ni tempo. Ovaj uvid olakšao nam je širenje jedne posebne muzičke vizije i pristupa, koji zapravo odgovara slobodnoj muzičkoj improvizaciji, samo što je Muzičarenje ujedno inkluzivno u smislu da u njemu sudjelovati mogu baš svi, pa i potpuni početnici, a ne samo vrlo iskusni, vješti i/ili akademski obrazovani muzičari, kako je to obično kod slobodne muzičke improvizacije.

U pristupu koji njegujemo ovim programom najvažniji su osjećaji koji se muzičarima u takvim svirkama bude. Sljedeći važan stup je muzička komunikacija – kako ona s vlastitim, unutarnjim potrebama i sadržajima koji bi se svirkom mogli izraziti i ostvariti, tako i s drugim muzičarima u skupini i muzikom koja od njih dolazi; ali i sa „onostranime”, s „muzama” (otuda i „Muzičarenje”), kako god tko to zvao i doživljavao. Naime, potreba da u takvoj, nepredvidivoj muzici stalno pratimo što se događa obično nas lako, brzo (i „na mala vrata”) uvodi u posebno stanje bez misli, stanje poput transa, mindfulnessa, bivanja najbliže moguće sadašnjem trenutku, doživljavanja bez tumačenja i uplitanja razuma (opet – kako god to zvali i doživljavali)…

Svirku možemo slobodno voditi u smjeru koji nam se sviđa ili nam je potreban ili nam se pak učini da je potreban nekome drugome koga svojom muzikom pokušavamo podržati. Ne ide li, možemo pokušati uklopiti se u nešto što već postoji. Ili jednostavno stati, krenuti se izražavati pokretom ili čak samo položiti ruke na bubanj i primati vibracije i tim putem.
Smatramo da u slobodnoj muzici, svjesno ili nesvjesno, upravo to velik dio vremena čine svi sudionici pa zapravo kao da na svakom susretu pokušavamo naći muziku koja će nam svima u određenom trenutku najbolje odgovarati.
Glavni „proizvod” ovog pristupa, ponavljamo, zapravo je doživljaj, iskustvo sudionika, a nikako muzička estetika (iako od nje niti možemo niti želimo pobjeći, samo joj ne želimo robovati).
——————–

Slijedi detaljniji opis nekih mekih muzičkih vještina kako ih vidi voditelj ovog programa Nino Orepić.

Sviranje s osjećajem, izražajnost
Smatram da je umjetnička muzika zapravo izražavanje osjećaja i drugih unutarnjih stanja i potreba te zvučno povezivanje s drugim muzičarima u skupini, zatim plesačima i ostalima koji tom muziciranju svjedoče.
A ono što se uglavnom muzikom zove, onaj zvučni rezultat koji se obično vrednuje muzičkom estetikom, stoga mi je tek jedan od elemenata muzike, pri čemu se često čak niti ne bi trebali tako zvati, nije li ta muzika umjetnička, stvaralačka i kreativna djelatnost nego nastaje samo na temelju tehnike, vještine i poznavanja skladbi. Slično tome, meni nije umjetnost umjetnikova slika, nego mi je ona tek posljedica, da ne kažem nuspojava, umjetnikovog kreativnog procesa – izražajnog stvaralaštva koje zovem umjetnošću. Zorno mi je to i ukratko izrazio jedan prijatelj likovni umjetnik, kad mi je na temu moguće izložbe rekao da bi svoja djela, nakon što ih završi, najradije zapalio…
Budući da su unutarnja stanja nepredvidiva, budući da jedino promjena stalna jest te da izraziti najbolje možemo ono s čime se najbolje možemo i povezati, ono što se u nama događa sada i ovdje (a ne kad smo nešto skladali prije određenog vremena) – smatram da je slobodno improvizirano muziciranje (za razliku od improviziranog, izvodi se bez zadanih okvira i predložaka za interpretaciju) jedino pravo, zrelo, autentično, intuitivno, odgovorno, „odraslo”, zrelo, umjetničko muziciranje.
Koncept koji sam vam ovime pokušao približiti sam je temelj i glavna potka mojih ujedno sviračkih i muzičkoedukativnih nastojanja.

Slušanje
Slušanje (sebe i drugih) drugi mi je najvažniji element, koji se zapravo prožima s prvim. Nužan mi je za skupno muziciranje, zbog čega ga aktiviram na početku svakog termina i svakog muzičkog susreta, odmah nakon izražajnosti, a zatim i dodatno razvijam gotovo svim vježbama koje radimo, kao i u slobodnoj svirci.

Tempo
Zapadnjačka se muzika uglavnom ne snalazi najbolje bez čvrsto određena tempa i notacijom jasno označenih dijelova u kojima se usporava ili ubrzava. Istina, ta stega može katkad i popustiti, dopuštajući osobniju i izražajniju izvedbu, no to je obično rezervirano tek za one muzičare koji su s metronomom, tempom, sviračkom tehnikom i notacijom već na „ti”. Na žalost, to se rijetko dopušta i bubnjarima, jer im se kroz vrijeme nametnula uloga glavnih odgovornih za tempo čitave skupine, pa tako i svake pojedine njihove odsvirane note.
Nedavno sam ipak čuo da je Santana rekao nešto kao „što će mi savršeno precizan bubnjar, pa ja sam odrasla osoba” te da je u bendu Jamesa Browna vladalo načelo da je svaki član ujedno i „bubnjar” (u smislu da pazi na tempo i groove). No to su, čini mi se, tek rijetki svijetli primjeri takvog pristupa.
Presretan sam i osjećam se počašćeno što sam imao priliku nekoliko godina svirati sa Žanom Jakopačem koji mi je i prenio tu filozofiju i koji je, dok sam ja u našem duetu svirao udaraljke, većinu vremena bio „bubnjar” na gitari. Ujedno mi je pomogao izgraditi vještinu stabilnosti tempa.
Narodi Afrike, jasno, metronom nisu poznavali. Tempo njihovih ritmova ovisio je samo o osjećaju osobe koja ritam vodi. Ona ga zadaje „pozivom”, a isto će tako bilo kada ubrzati i (puno rjeđe) usporiti prema vlastitu nahođenju koje usklađuje s namjenom pojedinog ritma i prilici u kojoj se svira. No njihov život – od rođenja okružen prirodom, ritmom i udaraljkama – a time i odnos prema muzici, u velikoj je mjeri (možda i u najvećoj mogućoj) povezan s vlastitom prirodom i prirodnim ritmovima. To je doista neusporedivo s našim civiliziranim odnosom prema životu, prirodi i muzici (iako se možda baš muzikom i općenito umjetnošću svemu tome možemo najviše primaknuti).
Kao neki kompromis (a i dobitno rješenje) u tečaju metronom uvodim samo u nekoliko od 10-15 termina. Zanimljivo mi je i znakovito koliko nekima isprva bude teško držati se metronoma… Čini mi se da većina nas sama od sebe nesvjesno ubrzava, pretpostavljam i zbog nestrpljenja i očekivanja neograničena rasta kojim nas je ovaj užurbani svijet/život uvjetovao.
Vjerujem da je opsesija stabilnim tempom i ritmom (koju primjećujem i u raznim improvizacijskim svirkama) velika pogreška moderne muzike koja se potkrjepljuje i nekim krivim idejama poput „sve u prirodi ima svoj ritam”. Ne, nema sve u prirodi svoj ritam, a još manje toga ima svoj čvrsti tempo. Često se spominje ritam srca, no on nema stabilan tempo, čak ni u mirovanju, nego se neprestano mijenja. Ta se pojava zove „varijabilnost srčane frekvencije“, a stabilan srčani tempo u mirovanju razlog je za medicinsku uzbunu.

Dinamika
Dinamiku doživljavam kao izuzetno važan element muzike te ga, uz mijenjanje karaktera tona, u svojem intuitivnom muzičkom izrazu vjerojatno i najviše upotrebljavam. Nažalost, primjećujem da joj se često ne pridaje zaslužena pozornost pa velik broj udaraljkaša čitavo vrijeme svira jednako glasno (ili jednako tiho). Uvođenje dinamike kao važnog elementa muzike vidim kao jednostavan, a velik korak na putu od pukog reproduciranja određenih sljedova različitih tonova ka istinskom muziciranju, sviranju, odnosno izražavanju i komuniciranju muzikom. Važno mi je reći i da početnici u prosjeku puno lakše prihvaćaju i služe se dinamikom od onih iskusnijih svirača koji se njome na svojem putu nisu bavili.

Improvizacija
U pravoj (slobodnoj) improvizaciji ne moramo se ni malo držati ni tempa ni ritma ni harmonijskih okvira u kojima svira skupina. Budući da se improvizacijskom muzikom često zove i tek malo slobodnija svirka, više volim pojam „intuitivno sviranje”, ili, u novije vrijeme, „slobodno improvizirana muzika”. Naglašavam to jer mi se čini da se većina improvizirane muzike (osim eksperimentalne i izuzetaka poput Caprijevih „Impronedjeljaka”) ipak odvija unutar strogih okvira (harmonijski slijed, tempo, ritam) iz kojih mnogi na taj način uvjetovani muzičari, za razliku od početnika, teško izlaze.
Osim toga, improvizacija kao slobodno muzičko izražavanje ne mora se odnositi samo na složene „solaže” ni vješto skladanje u trenutku ni izvlačenje nevjerojatnih zvukova iz raznih instrumenta. Improvizacija može biti i tek jedan dodatni ili preskočeni ton u nekoj naučenoj ili u hodu stvorenoj dionici, odnosno ritmu. Ili u toj istoj dionici samo malo glasnije ili tiše odsvirana jedna nota koja mijenja karakter čitavog ritma. Ili pak malčice vremenski unaprijed ili unatrag pomaknut samo jedan ton ili malo „zgusnut” ili „razvučen” dio dionice, čime se stvara određena napetost kao jedan od elemenata tzv. groovea. To se sve može odvijati svjesno, kako to čine vrhunski i iskusni muzičari slobodni improvizatori, ali i početnički nesvjesno – a groove i muzika su opet tu!
Kad tako improviziram, zvukovi koje sviram izlaze mi ravno iz duše, iz nesvjesnog, iz tijela, mimo uma. Zvukovima istražujem svoju nutrinu, a istovremeno kroz ruke na opnu bubnja ili pak glasom ili pokretima tijela ispuštam/kanaliziram/ostvarujem svoje osjećaje, žudnje, nade, strahove… strast, strogoću, razigranost… spokoj i/ili veselje…

Sviranje u skupini
Dosadašnja iskustva govore mi da intuitivno sviranje, odnosno spontano, slobodno (ali odgovorno) muzičko improviziranje u skupini olakšavaju upravo vježbe slušanja, dinamike, izražajnosti, improvizacije i osjećaja za tempo. Gotovo isto kao i u nekom drugom obliku druženja (zajednička je razmjena osobnih izraza i dijeljenje iskustava sudionika), vidim da je za muziciranje u skupini važna i komunikacija koja se među sudionicima odvija na mnogo načina i razina (i svjesno i nesvjesno), a vježbama kojima se služim ona se olakšava i poboljšava dovodeći tako ujedno do veće nepredvidljivosti, ali i bolje povezanosti, jer se zbog nepredvidljivosti, iz potrebe da pratimo što se događa, kako bismo za to imali dovoljno psihičkog kapaciteta, razum lako „ugasi”. Zahvaljujući tome doživljavamo dublja, intenzivnija iskustava i veći užitak.

Groove
Meni je groove muzičko igranje u tempu, dinamici i karakteru zvuka (neke sam moguće elemente ove igre već naveo u dijelu o improvizaciji). Kao čipka koja obrubljuje i prožima čvrstu osnovu tempa i potku ritma i daje im smisao i ljepotu. Groove je jedan od mojih glavnih motiva za svirku, za slušanje muzike i ples. U elektronskoj muzici obično ga ne mogu naći, a doživljavam ga kada sviraju živi muzičari, pogotovo oni koji svirku ne temelje na savršenoj preciznosti nego na slušanju i izražajnosti. Muzičari koji su prisutni u sadašnjem trenutku, slušaju i „grizu” iz note u notu. Spomenuo bih kao izvrstan primjer našeg bubnjara Krunu Levačića i posebno njegov bend Problemi i zamolio vas sve da ih pratite i učite od njih.
Groove mi je onaj element muzike zbog kojeg na plesnom podiju „oživim” kad se u nekoj elektronskoj stvari pojavi pravi glas ili pak instrument koji doista svira netko živ. Stvara mi osjećaj da muzika „kopa”, „melje”, „miluje”, „vrišti”, „jauče”, „smije se”, „škaklja me”, nasmijava… Od groovea se ježim i izgubim u transu bez misli, u ekstazi sadašnjeg trenutka. Osjetim povezanost s onime tko ga stvara. A sam ga stvaram dinamikom, neočekivanim notama i frazama koje je gotovo nemoguće zapisati, „prljavim” sviranjem, sviranjem malo ispred ili malo iza metronomskog (vremenskog) mjesta na kojem bi određena nota matematički „morala” sjesti, kao vjerojatno i mnogočime čega ni sam nisam svjestan…
Stalno doživljavam kako polaznici programa već na samom početku svojeg sviračkog puta gruvaju kao ludi i ne znajući što čine. Beskrajno uživam svirati s njima i slušati ih, koliko god usput „griješili”, „posrtali”, „gubili se”… I prije i poslije toga neki od njih tvrde mi da oni „ne znaju” svirati. Kao da je muzika (samo) do znanja i kao da muzičko znanje jamči mogućnost doista muzikalnog izraza.

Konfucije je rekao „…tko zna, a ne zna da zna, spava. Probudite ga…” Vidimo se stoga uskoro na buđenju naših unutarnjih muzičara:)
„Ne moramo znati korake da bismo zaplesali. A kad već plešemo, koga briga za korake…”
————————

Za vas koji si znate reći „ja nemam ritma”:

Molimo vas da si ne govorite „ja nemam ritma”. Svi ga imamo. Recimo, da nemamo srčani ritam, ne bismo bili živi. Drugo je to što naš ritam nekad nije jednak ritmu skupine. Treće je to što niti ne mora. U slobodno improviziranoj muzici moguće je i dopušteno baš sve. Četvrto je to što zdravi srčani ritam nije nikada u postojanom tempu. A kad jest, riječ je o patološkom stanju – poremećaju varijabilnosti srčane frekvencije. Isto tako, ni muzički ritam ne mora imati stabilan tempo (čak ni onda kad je predviđeno da ima:), čuje se to na mnogim live snimkama poznatih bendova.
A kao što smo već rekli, muzika niti ne mora imati ni tempo ni ritam…
No na žalost, muzika koja nam se nudi (nameće) 99% vremena to sve ignorira, ne trpi gotovo nikakva kolebanja (osim ona zapisana u notnom crtovlju), stabilan tempo kuje u nebesa pa se takvi, slobodniji izrazi obično posramljuju i odbacuju, osim u kontekstu improvizacije u krugovima vrhunskih glazbenika.
S druge strane, u Muzičarenju sve je to normalno, ljudski, muzikalno i upravo dobrodošlo (poslušajte malo naše snimke:), dapače, jako nas veseli kad to čujemo, inspirativno nam je, poticajno i kao najbolja nagrada i potvrda našeg rada, jer tada imamo osjećaj da smo vam stvorili dovoljno sigurne uvjete u kojima se usudite iskušavati, što je temeljni uvjet za iskustvo.

Stoga, učini li vam se da ste „ispali iz ritma”, možda ste zapravo napokon upali u svoj vlastiti ritam. Slobodno tada radite što god vas volja, bilo da samo nastavite s njime (možda će vam se pridružiti čitava grupa), ili pak poslušate (u svojoj pauzi ili dok svirate) što svira netko drugi pa mu se priključite ili nešto treće, peto, sedmo…
I ne brinite se da biste time mogli zbuniti druge, to je njihova odgovornost, a pristup muzici koji njegujemo muzičarenjem upravo snaži tu odgovornost – sposobnost da odgovorimo na razne situacije i razne potrebe koje se u njima javljaju. Bilo da čvršće „stisnemo” postojeći tempo i/ili ritam (želimo li da on „preživi”) ili da se povedemo za osobom koja se odvojila (svidi li nam se kamo bi to moglo ići) ili da krenemo u neki svoj ritam koji nas upravo tada zove ili da pak neko vrijeme muziciramo bez ritma, možda i bez tempa ili…
Zahvaljujući ovom prilično otvorenom okviru, u našem Muzičarenju se gotovo uvijek dogodi gotovo sve: i čvrsti ritmovi i repetitivni dijelovi, ali i ubrzavanja i usporavanja i stišavanja i poglašnjavanja i razilaženja i sastajanja i solaže i kaos i sve to zajedno…

Dobro došli:)
Cvrčak i mrav