Iskrenost je, naravno, najbolja politika, osim ako je netko ne koristi da te uništi.
Prije dvadeset godina, moja prijateljica i ja smo večerali u meksičkom restoranu kad me je odjednom upitala: “Liz, mogu li biti brutalno iskrena prema tebi?”
Bila sam glupa tada, u svojim 20-ima pa sam rekla: “Da, naravno!”
U tom trenutku moja prijateljica je izvadila nož iz svoje torbice i stručno me probola s njim, ravno u rebra.
U redu, da budem poštena, nije me doslovno probola. Samo mi je rekla da sam sebična i lijena, kao i da vjerojatno nikada neću moći živjeti kao pisac, a osim toga nikome se ne sviđa moj dečko.
Da, posljednja stvar: moja kosa nije izgledala jako dobro. Moja čeljust je prevelika i ta je frizura samo dodatno ističe, te moje lice izgleda čudno i asimetrično.
Dok sam sjedila tako tamo, trudeći se da dođem do zraka, nad mojim napola napuštenim tortiljama, pokušavajući spriječiti unutarnje emocionalno krvarenje, moja prijateljica je posegnula rukom preko stola, gurnuvši na stranu umak, kako bi mogla staviti ruku na moju.
“Ja sam jedina osoba kojoj je toliko stalo do tebe da ti moram reći istinu“, rekla je. “Zato je važno da me zadržiš, jer svi drugi samo glume.”
Evo još jednog primjera koliko sam glupa u mojim dvadesetima: zapravo sam joj povjerovala. Tako sam se družila s tom prijateljicom još pet godina.
Kad god sam se suočila s teškom odlukom ili mi je trebalo mišljenje o nekom osjetljivom pitanju, obraćala bih se njoj i tražila da mi kaže brutalnu istinu – koju bi ona sretno isporučila, smiješeći se sa zadovoljstvom dok je nosila masku krvnika.
Zašto sam joj se vraćala i dozvoljavala da me i dalje zlostavlja? Zato što sam mislila da ću zbog njene iskrenosti i ja biti iskrena – dok sam zapravo samo bila povrijeđena. Zanimljivo je to da sam ostvarila napredak u svom profesionalnom životu (onaj za koji je ona tvrdila da ga nikad neću postići), koji me na kraju naučio koliko su ozbiljno štetne kritike.
Unatoč predviđanju moje prijateljice, konačno sam počela živjeti kao pisac. Kako sam puštala svoja djela u svijet, morala sam naučiti kako podnijeti kritiku. Ali polako sam shvatila da je ne moram prihvatiti od svih.
S vremenom sam naučila odrediti vrstu čitatelja kojima je namijenjen moj rad. Odredila sam četiri pitanja koja su mi pomagala da odlučim kome ću dati svoj rukopis na čitanje u njegovoj najranjivijoj fazi:
1. Vjerujem li u ukus i sud te osobe?
2. Razumije li ta osoba što je to što pokušavam stvoriti?
3. Želi li ta osoba zaista da uspijem?
4. Je li ta osoba sposobna reći mi istinu na osjetljiv i suosjećajan način?
Ako ne bih mogla odgovoriti sa „Da“ na sva četiri pitanja, tada ne bih dopustila da ta osoba pročita moje priče. Četvrto pitanje bilo je najvažnije – jer evo što sam naučila (na težak način) o čitateljima i urednicima koji su mi nudili “brutalno iskrenu” kritiku mog pisanja: Bili su uvijek više brutalni nego što su bili iskreni.
Kad god netko obeća brutalno iskreno mišljenje, ono što zapravo govori je: “Molim te, daj mi priliku da te uništim!”.
Istina izrečena bez doze ljubaznosti nije mi bila od pomoći. (Okrutnost me samo natjerala da želim prestati pisati i sakriti se.) Kad sam svoje radove počela držati podalje od takvih ljudi i pronašla suosjećajnije čitatelje, moje pisanje se poboljšalo.
Najbolje od svega, na kraju sam naučila da mogu primijeniti ta četiri pitanja na kritičare u mom privatnom životu.
Ako ću vam se otvoriti, onda moram znati mogu li vam vjerovati, hoćete li me razumjeti, želite li zaista da uspijem i, prije svega, moram znati da ste sposobni biti suosjećajni kada govorite istinu.
Kad sam se počela okruživati takvim ljudima, moj život je krenuo u boljem smjeru.
Konačno, došao je dan kada me moja stara prijateljica „s nožem“ upitala: “Mogu li biti brutalno iskrena prema tebi?”
I tada sam joj rekla svoju istinu: “Oh, k vragu ne, nikako.”
Ne brinite, rekla sam to malo ljubaznije. Jer to je jedini način na koji to funkcionira.
Elizabeth Gilbert
oprah.com/Prevela: Suzana Dulčić za atma.hr
