Sposobnost indoktriniranja ljudi da vjeruju u nadmoć određenog kolektiva i tako da budu pretvoreni u ono što je Jung nazvao ‘krdo ovaca’ ključna je za tiranski režim da zadrži kontrolu nad stanovništvom. Gruba sila nije dovoljna za održavanje tiranije, već će tiranski režim održati moć samo ako mogu kontrolirati umove svojih podanika. Kada netko shvati da je stjecanje kontrole nad umovima pojedinaca najvažnije sredstvo za kontrolu populacije, postaje jasno da je prvi korak u borbi protiv tiranije proći kroz težak proces oslobađanja vlastitog uma. Onaj tko je oslobodio svoj um, ispravio se i u potrazi za istinom ne boji se hrabro izreći svoje mišljenje čak i suočen s teškim protivljenjem, on je, prema riječima Junga, “nesvjesno i nehotice postao vođa” i uzor koji će drugi prirodno nastojati oponašati.
“Jednostavan korak hrabrog pojedinca je ne sudjelovati u laži.” – Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag
Riječi su to Aleksandra Solženjicina, ruskog autora 20. stoljeća najpoznatijeg po svojoj knjizi Arhipelag Gulag, koja dokumentira desetljeće koje je proveo kao politički zatvorenik pod Staljinom. Kao pomni promatrač jednog od najtiranskijih režima u povijesti, Solženjicin je čvrsto vjerovao da u borbi protiv tiranije pojedinac igra ključnu ulogu.
Ovu vjeru u moć pojedinca, ne samo za borbu protiv tiranije, već i za održavanje zdravlja društva, dijelili su i mnogi drugi veliki mislioci posljednjih nekoliko stoljeća, uključujući Ralpha Walda Emersona, Friedricha Nietzschea, Williama Jamesa i Carla Junga. Danas takav pogled nije moderan.
Umjesto toga, daleko se češće vjeruje da društvena promjena proizlazi prvenstveno iz kolektivnog djelovanja i da je naglasak na pojedincu sebičan i da će malo učiniti za poboljšanje uvjeta u društvu.
Iako je kolektivno djelovanje, u smislu suradnje među skupinama ljudi za postizanje zajedničkih ciljeva, očito važno sredstvo za očitovanje promjene, ono će biti neučinkovito u donošenju slobode neslobodnom svijetu ako ljudi najprije ne oslobode svoje umove neprestane indoktrinacije kojoj su bili izloženi te se u tom procesu razviju u snažna, neovisna i učinkovita bića.
Osvrnuvši se na nedavnu povijest, primijetit ćemo zajedničku crtu među najbrutalnijim diktatorima 20. stoljeća, bio to Staljin, Hitler, Mao, Castro ili Kim Il-Sung. Naime, svi su isticali važnost kolektiva nad vrijednošću pojedinca. Ispitivanje zašto su tirani poput ovih, kao i današnji političari, takvi zagovornici kolektivističkih ideologija, jasno će pokazati zašto se mora gledati na pojedinca kako bi se suprotstavili tiraniji.
Oni koji žele vladati drugima ne zastupaju kolektivističke ideologije, jer vjeruju da će to koristiti onima nad kojima vladaju, nego to čine zato što im to osigurava siguran izvor moći. Ogromne prednosti kolektivizma za one koji žele moć proizlaze iz činjenice da su kolektivne ideologije amorfne. Drugim riječima, s obzirom da je kolektiv samo skupina ljudi, kolektivističke ideologije mogu se graditi oko bezbroj mogućih čimbenika; bila to rasa, etnička pripadnost, bogatstvo, vjera ili ono što je danas najčešće, zemlja u kojoj živite.
Kao što je Ludwig von Mises napisao:
“Ne postoji jedinstvena kolektivistička ideologija, već mnoge kolektivističke doktrine. Svaka od njih veliča drugačiji kolektivistički entitet i traži od svih pristojnih ljudi da mu se pokore. Svaka sekta obožava svog idola i netolerantna je prema svim suparničkim idolima.” – Teorija i povijest, Tumačenje društvene i ekonomske evolucije, Ludwig von Mises
Ne može se poreći da ljudi kao društvena bića imaju prirodnu čežnju za zajednicom i želju da se vežu za neki oblik kolektiva. Ali oni koji žele vladati drugima ne žele da se ljudi vežu za bilo koji takav kolektiv, nego žele da ljudi uzdignu na poziciju superiornosti određeni kolektiv.
Tijekom proteklih nekoliko generacija to je nacionalna država koja je najčešće bila uzdignuta na položaj vrhovnog kolektiva od strane onih koji žele i nastoje vladati drugima.
Ovo nije bio spontan proces, jer je bez indoktrinacije i velikih doza propagande daleko vjerojatnije da bi se ljudi bliže identificirali sa svojim lokalnim zajednicama i drugima s kojima imaju intimnije veze – a ne s milijunima ljudi u ogromnim geografskim područjima.
No, indoktriniranje ljudi da obožavaju kolektiv svoje nacije iznimno je dragocjeno za političare, jer se na njih gleda kao na vođe tih kolektiva – i stoga, što se više ljudi poistovjećuje s nacionalnom državom, to više umova imaju oni koji su na vlasti pod svojom kontrolom.
No, iako vladajućoj eliti jedne nacije nudi goleme prednosti, ovaj oblik kolektivizma utire put tiraniji. Kao što je Carl Jung objasnio:
“Sve veća ovisnost o državi sve je samo ne zdrav simptom; znači da cijeli narod na pošten način postaje stado ovaca, stalno se oslanjajući na pastira da ih tjera na dobre pašnjake. Pastirski štap ubrzo postaje željezni štap, a pastiri se pretvaraju u vukove.” – Civilizacija u tranziciji, Carl Jung
Sposobnost indoktriniranja ljudi da vjeruju u nadmoć određenog kolektiva i tako da budu pretvoreni u ono što je Jung nazvao ‘krdo ovaca’ ključna je za tiranski režim da zadrži kontrolu nad stanovništvom.
O tome svjedoči činjenica da čak i u zemljama poput Sjeverne Koreje tijekom gladi 1990.-ih ili Sovjetskog Saveza pod Staljinovom vladavinom, gdje je stanovništvo gladovalo, uglavnom nenaoružano i gdje su vladari imali na raspolaganju ogromne policijske snage, špijuniranje mrežama i zatvorskim sustavima, ti su tiranski režimi još uvijek smatrali potrebnim koristiti ogromne količine propagande kako bi veličali kolektiv svoje nacije.
Ovo pokazuje da gruba sila nije dovoljna za održavanje tiranije, već će tiranski režim održati moć samo ako mogu kontrolirati umove svojih podanika. Kada netko shvati da je stjecanje kontrole nad umovima pojedinaca najvažnije sredstvo za kontrolu populacije, postaje jasno da je prvi korak u borbi protiv tiranije proći kroz težak proces oslobađanja vlastitog uma.
Kao što je psiholog Jordan Peterson napisao u svojoj knjizi Karte značenja:
“Naše sitne slabosti se nakupljaju, množe i postaju veliko državno zlo. Kako se naša tehnološka moć širi, opasnost koju predstavljamo se povećava, a posljedice naše dobrovoljne gluposti se množe. Sve je potrebnije da sebe, a ne druge – ispravimo i da izričito naučimo što to znači.” – Jordan Peterson
Koncentriranje prije svega na to da se ispravimo ne treba se smatrati sebičnim, kao što bi oni koji propovijedaju vrijednosti kolektiva htjeli da ljudi vjeruju. Naprotiv, oni koji se isprave i oslobode svoje umove od državne indoktrinacije pružaju velike usluge drugima. Kao ljudska bića svi se suočavamo sa sličnim borbama i stoga oni koji sami pronalaze rješenja, djeluju kao uzori drugim članovima društva.
Veliki povjesničari Will i Ariel Durant naglasili su da proučavanje povijesti otkriva da zdravo društvo ovisi o “pojedincima s jasnoćom uma i energijom volje koji su sposobni za učinkovite odgovore na nove situacije.”
Nietzsche je napisao da su “samopouzdani, neovisni ljudi bez predrasuda [su]stupovi snažne civilizacije”. Dok je povjesničar Arnold Toynbee sugerirao da je “gubitak kreativne moći u dušama kreativnih pojedinaca” jedan od ključnih čimbenika koji vodi slomu civilizacija.
Imajući to na umu, trebala bi biti jasna ključna uloga koju pojedinci moraju igrati u stvaranju slobodnog svijeta. Jer ono što je najpotrebnije u društvu kojim dominira opresivna vlast su uzori koji svojim primjerom pokazuju što znači biti slobodan. Bez takvih ljudi, nikakva kolektivna akcija, nikakvi masovni pokreti, nijedan izbor novog vođe koji obećava “promjenu” neće donijeti ništa osim privremenog i površnog olakšanja.
Kao što je Butler Shaffer napisao:
“Ovo je jedini način na koji se može dogoditi bilo kakva značajna društvena promjena; ili će se pojaviti unutar svakog pojedinca, ili se uopće neće dogoditi… Oni koji inzistiraju na promjeni koja dolazi odozgo, kao nečemu što će čovječanstvu nametnuti institucionalni autoriteti, odustali su od ljudi. Izgubili su povjerenje u životne procese koji se iskazuju samo unutar pojedinaca… Sada je vrijeme da ljudima damo priliku da uvedu red u svijet dovodeći sebe u red.” – Granice reda, Butler Shaffer
Iako nas uče vjerovati da je pojedinac impotentan u prisutnosti velikih društvenih problema s kojima se danas suočavamo, istina je da je pojedinac daleko moćniji nego što se obično vjeruje. Onaj tko je oslobodio svoj um, ispravio se i u potrazi za istinom ne boji se hrabro izreći svoje mišljenje čak i suočen s teškim protivljenjem, on je, prema riječima Junga, “nesvjesno i nehotice postao vođa” i uzor koji će drugi prirodno nastojati oponašati.
Takav će pojedinac postati jedan pijun manje u opresivnom sustavu i bez obzira na to bio svjestan toga ili ne, preuzet će ključnu ulogu u regeneraciji društva.
Kao što je Jung ispravno primijetio:
“Psihologija pojedinca ogleda se u psihologiji nacije… Samo promjena stava pojedinca može pokrenuti promjenu u psihologiji nacije. Veliki problemi čovječanstva još nikada nisu bili riješeni općim zakonima, već samo regeneracijom stavova pojedinaca.” – Civilizacija u tranziciji, Carl Jung
Academy of ideas /ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
