Foto: pixabay.com

Iako je sklonost poslušnosti zasigurno istaknuta osobina čovjeka, uvijek postoji nekoliko hrabrih koji su pred korumpiranom moći spremni ustati i odbiti je. Oni koji imaju hrabrosti da ne poslušaju nisu samo zaštitnici slobode, već, kako je Erich Fromm sugerirao, pojedinci koji pokreću društvo naprijed: “Čovjek se nastavio razvijati djelima neposlušnosti. Ne samo da je njegov duhovni razvoj bio moguć samo zato što je bilo ljudi koji su se usudili reći ‘ne’ moćima koje su u ime njihove savjesti ili njihove vjere, nego je i njegov intelektualni razvoj ovisio o sposobnosti neposlušnosti, neposlušnosti autoritetima koji su pokušali ušutkati nove misli i autoritetima davno utvrđenih mišljenja koji su promjenu proglasila besmislicom.”

atma.hr – 78




“Mora li građanin ikada na trenutak ili u najmanjoj mjeri, prepustiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto onda svaki čovjek ima savjest? Mislim da prvo trebamo biti ljudi, a tek onda podanici… Jedina obveza koju imam je da u bilo koje vrijeme učinim ono što smatram da je ispravno.” Henry David Thoreau, Građanska neposlušnost

Ove riječi, koje je napisao Henry David Thoreau u svom velikom djelu Građanska neposlušnost, izražavaju osjećaj koji je gotovo izgubljen za većinu ljudi danas. U privatnoj sferi, normalno je da ljudi koriste svoju savjest kako bi procijenili moralnost neke radnje, ali kada je riječ o stvarima koje od njih zahtijeva njihova vlada, kao što je neupitna poslušnost, s malo razmišljanja o ispravnosti ili neispravnosti djelovanja, je norma.

Poslušnost se može definirati kao izvođenje radnje ne zbog osobne želje ili motiva, već zato što je netko zapovjedio da to učini netko na položaju autoriteta. Poslušnost može biti izuzetno korisna u određenim okolnostima, poput odnosa između djeteta i roditelja ili u poštivanju zakona koji sprječavaju agresivne radnje kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može rezultirati najbrutalnijim ishodima:

“Čak i letimičan pogled na povijest”, napisao je Arthur Koestler, “treba uvjeriti da pojedinačni zločini počinjeni iz sebičnih motiva igraju sasvim beznačajnu ulogu u ljudskoj tragediji, u usporedbi s brojevima masakriranih iz nesebične odanosti nečijem plemenu, naciji, dinastiji, crkvi, odnosno političkoj ideologiji…”  – Arthur Koestler

Ono što ova tužna činjenica povijesti sugerira jest da ljudi imaju snažnu sklonost pokoravanju onima na pozicijama moći. Sigmund Freud je to prepoznao rekavši da “nikada ne trebamo podcjenjivati ​​snagu potrebe za poslušnošću”.

atma.hr – 52




Kao i većina naših definirajućih karakteristika, ova potreba za poslušnošću djelomično je instinktivna. Protežući se duboko u našu evolucijsku prošlost, mnogi od predaka homo sapiensa organizirali su se prema sustavima rangiranja ili kako se to naziva hijerarhija dominacije. Opstanak u hijerarhiji dominacije zahtijeva sposobnost da se napravi razlika između ranga i priznavanja dopuštenih i zabranjenih radnji na temelju nečijeg ranga. Neuspjeh u bilo kojem od ovih aspekata može dovesti do smrti ili izbacivanja iz grupe i stoga je veća vjerojatnost da će oni koji pokazuju takve osobine preživjeti i prenijeti svoje gene.

No, dok utjecaj hijerarhija dominacije u našoj evolucijskoj povijesti može pomoći u objašnjenju ljudske sklonosti poslušnosti, on ne objašnjava u potpunosti zašto se ljudi pokoravaju čak i kada su postupci koji se od njih zahtijevaju očito nemoralni ili na štetu vlastitog opstanka.

Na primjer, osvrćući se na brutalnu Staljinovu vladavinu u Rusiji, zašto su oni koji su živjeli u tim vremenima ostali poslušni do te mjere da su počinili najbrutalnije radnje, uključujući ubojstva i mučenje potpuno nedužnih ljudi i masa?

Možda je primamljivo sugerirati da je većina ljudi suučesnici tiranije zbog straha. Međutim, iako je to do određene mjere točno, sam strah ne može objasniti činjenicu da mnogi ljudi ne prepoznaju ili ne priznaju nepravdu vlastite vlade čak i kada žive pod tiranijom. Kao što Don Mixon objašnjava:

banner za knjige AYURVEDA

“Možda smo istinski zbunjeni kako ljudi mogu poslušati naredbe koje izgledaju i krvožedne i glupe. Zbunjenost može nestati kada shvatimo da u očima njihovih počinitelja grozni zločini povijesti uopće nisu grozni zločini, već djela odanosti, domoljublja i dužnosti. Sa stajališta sadašnjosti možemo ih vidjeti kao grozne zločine, ali obično s te iste točke gledišta ne možemo vidjeti zločine vlastitih vlada kao grozne ili čak kao zločine.” 

Michael Huemer, u svojoj knjizi Problem političkog autoriteta, sugerira da postojanje određenih kognitivnih predrasuda može pomoći u objašnjavanju ove nesposobnosti prepoznavanja nepravde vlastite vlasti. Jedna od najčešćih ovih predrasuda je psihološki fenomen poznat kao kognitivna disonanca. Kako Huemer objašnjava:

“Prema toj široko prihvaćenoj teoriji doživljavamo neugodno stanje, poznato kao ‘kognitivna disonanca’, kada imamo dvije ili više spoznaja koje su u sukobu, a posebno kada naše ponašanje ili druge reakcije čine sukob s našom slikom o sebi. Tada smo skloni mijenjati svoja uvjerenja ili reakcije kako bismo smanjili nesklad. Na primjer, osoba koja sebe vidi kao suosjećajnu, a ipak shvaća da nanosi bol drugima, doživjet će kognitivnu disonancu. Ona bi mogla smanjiti ovaj nesklad prestankom nanošenja boli, mijenjanjem svoje slike o sebi ili usvajanjem pomoćnih uvjerenja kako bi objasnila zašto suosjećajna osoba može nanijeti bol u ovoj situaciji.” – Michael Huemer, Problem političkog autoriteta

atma.hr – 78




Postojanje opresivne vlade proizvodi mnoge situacije u kojima može doći do neslaganja, jer se od ljudi često traži poduzimanje radnji koje su u suprotnosti s njihovim osobnim uvjerenjima o ispravnom i lošem i njihovom slikom o sebi kao o dobrim ljudima.

Izuzetno čest okidač za nesklad u današnje vrijeme proizlazi iz zahtjeva za plaćanjem poreza za financiranje vladinih aktivnosti koje uključuju stvari koje se smatraju neetičkim – primjeri mogu uključivati ​​zatvaranje korisnika droga u kaveze, spašavanje od strane kapitalista, borbu protiv ratova ili masovni nadzor nad vlastitim građanstvom.

Drugim riječima, plaćanje poreza, zajedno sa spoznajom da se tim novcem financiraju programi i aktivnosti koje netko vidi kao nemoralne, može stvoriti kognitivnu disonancu. Kako bi se nosili s ovom neskladom, neki ljudi će promijeniti svoja uvjerenja o dobročinstvu i nužnosti centralizirane države. Ali češći način da se uguši ovaj nesklad je usvajanje opravdanja vladinih postupaka ili izbjegavanje izvora informacija koji pokreću svijest o nemoralu koji proizlazi iz njihove vlastite vlade.

banner za knjige Sjecanja na zivot poslije zivota

Nije iznenađujuće da se toliko ljudi bespogovorno pokorava vladinim zapovijedima, bez obzira na to koliko opresivni ili tiranski postali, kada se uzmu u obzir kognitivne pristranosti i evoluirane sklonosti čovjeka. Zapravo, Don Mixon je otišao toliko daleko da je napisao:

“Poslušnost koja se javlja u hijerarhijskoj društvenoj strukturi ne treba posebno objašnjenje. Međutim, neposlušnost u istim okolnostima treba objasniti.”

Prvo što treba primijetiti je da ljudi očito neće odbiti počiniti nemoralna djela osim ako ne prevladaju pristranosti koje promiču neupitnu poslušnost državi. Samoobrazovanje i oslobađanje od lažnih uvjerenja koja proizlaze iz godina indoktrinacije i pretjerane propagande je ključno. Samo tako možemo popustiti stisak koji pogubne ideologije imaju na našim umovima i umjesto toga, kao što je Thoreau preporučio, upotrijebiti vlastitu savjest za procjenu ispravnosti ili neispravnosti nekog postupka.

Ljudi će također vjerojatnije nepoštivati ​​tiranske naredbe onih na vlasti ako izgube povjerenje u sposobnost svojih vladara. To bi se potencijalno moglo dogoditi ako bi sve veći broj ljudi shvatio da su društva previše složena da bi centralizirana državna kontrola bila učinkovita. Međutim, vjerojatnije je da će do gubitka povjerenja doći zbog čiste nesposobnosti političara što ljudima otežava vjeru u postojeće vladine institucije.

atma.hr – 52




Dodatni čimbenik, posebno aktualan u današnje vrijeme, koji utječe na neposlušnost odnosi se na stupanj nadzora u društvu. Don Mixon ističe da masovni nadzor uvelike umanjuje vjerojatnost neposlušnosti, jer stvara situaciju analognu onoj s kojom se suočava pobožni religiozni vjernik koji cenzurira svoje misli i ponašanje zbog svevidećeg oka Boga:

“Bogove se, naravno, često opisuje kao sveznajuće i svemoguće. A nije teško vidjeti zašto. Ako se vjernici mogu navesti da istinski povjeruju da njihov Bog može vidjeti u njihove umove i srca i da vjeruju da će ih strogo kazniti ako uoči i najmanju nelojalnost, mogli bi se uvjeriti da promijene svoje razmišljanje i osjećaje i postanu, unutra i izvana, popustljiviji i poslušniji. Jer ono što se mora prevladati, glavna prepreka na putu hijerarhiji zapovijedanja da dosegnu svoj idealni tipični oblik, jest ljudska moć laganja, pretvaranja i asimiliranja. Građani koji imaju sposobnost glumiti lojalnost i ljubav dok planiraju neposlušnost i izdaju, ozbiljna su prijetnja sigurnosti bilo koje moći. Samo ako se ljudi mogu uvjeriti da su njihovi napori da lažu i pretvaraju se bezuspješni od strane svevidećeg oka, poslušnost može postati osigurana.”  – Don Mixon, Poslušnost i civilizacija

Društva koja prihvaćaju potrebu za masovnim nadzorom ili dopuštaju njegovo širenje nedjelovanjem i poštivanjem, društva su koja postaju sve nesposobnija oduprijeti se tiraniji. Totalitarni režimi 20. stoljeća to su jasno prepoznali, jer su svi uveli oblike masovnog nadzora nad svojim građanstvom. Međutim, moderna tehnologija stvorila je mogućnosti nadzora o kojima su diktatori, poput Hitlera i Staljina, mogli samo sanjati. Kako te tehnologije budu stavljene u uporabu, tako će se graditi zatvor uma. Shvaćajući da se toliki dio nečijeg života nadzire, nadzorne sposobnosti vlada, poput svevidećeg božjeg oka, stvorit će misli i ponašanja koja favoriziraju usklađenost i usklađenost normom.

banner za knjige SMRT TRANSHUMANIZMU

Iako je sklonost poslušnosti zasigurno istaknuta osobina čovjeka, uvijek postoji nekoliko hrabrih koji su pred korumpiranom moći spremni ustati i odbiti. Oni koji imaju hrabrosti da ne poslušaju nisu samo zaštitnici slobode, već, kako je Erich Fromm sugerirao, pojedinci koji pokreću društvo naprijed:

“Čovjek se nastavio razvijati djelima neposlušnosti. Ne samo da je njegov duhovni razvoj bio moguć samo zato što je bilo ljudi koji su se usudili reći ‘ne’ moćima koje su u ime njihove savjesti ili njihove vjere, nego je i njegov intelektualni razvoj ovisio o sposobnosti neposlušnosti, neposlušnosti autoritetima koji su pokušali ušutkati nove misli i autoritetima davno utvrđenih mišljenja koji su promjenu proglasila besmislicom.”  – Erich Fromm, O neposlušnosti i drugi eseji

Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić