Foto: pixabay.com

Umjesto puke nade, potrebna je hrabra akcija što većeg broja ljudi kako bi se spriječio uspon totalitarne vladavine. I što prije ljudi budu počeli djelovati prkoseći totalitaristima, veće su šanse za uspjeh. Jer greška koja se u totalitarnim režimima uvijek iznova činila bila je ta što ljudi nisu djelovali dovoljno brzo. Kult pasivnosti i takozvana opuštenost jedan je od najopasnijih događaja našeg doba. On predstavlja kamuflažni uzorak da se ne vide opasnosti i izazovi života. Mnogi dozvoljavaju zapovijedi potencijalnih totalitarista jer vjeruju da je to najbrži način da se vrate u neki privid normalnosti. Ali ovo je kukavički i neuki način djelovanja jer to samo ohrabruje totalitarne režime. Potrebna je građanska neposlušnost, otpor te bijeg naprijed u stvarnost u kojoj je odsutna bolest totalitarne vladavine tj. izgradnja paralelnog društva.

atma.hr – 78




Aleksandar Solženjicin, razmišljajući o silasku Sovjetskog Saveza u totalitarnu vlast sredinom 20. stoljeća i svim stvarima koje su se mogle učiniti da se to spriječi, napisao je sljedeće:

„Nismo dovoljno voljeli slobodu. I još više od toga – nismo imali svijest o stvarnom stanju, požurili smo se pokoriti. Predali smo se sa zadovoljstvom! Čisto i jednostavno smo zaslužili sve što se poslije dogodilo”.

Dvadeseto stoljeće jasno pokazuje da totalitarizam nije rješenje za bilo koji problem, već društvena bolest najstrašnije vrste. Totalitarni režimi 20. stoljeća ubili su više nevinih muškaraca, žena i djece nego prirodne katastrofe, pandemije ili čak dva svjetska rata.

Ako smo, dakle, dovoljno nesretni da živimo u svijetu koji koketira s bolešću totalitarizma, što možemo učiniti da pobjegnemo? Oslanjajući se na uvide onih koji su studirali totalitarnu vlast i živjeli pod totalitarnom vlašću, istražit ćemo ono što se naziva bijeg od kontrole okrutnih i iskrivljenih umova potencijalnih totalitarista.

Da bismo razumjeli što ovaj oblik bijega podrazumijeva, usporedit ćemo ga s dva druga načina bijega od teškoća života u pokušaju totalitarnog preuzimanja – bijegom unatrag – povlačenjem i fizičkim bijegom. Povlačenje podrazumijeva otupljivanje svijesti o stvarnosti i nesigurnosti svoje situacije upotrebom droga i alkohola ili buljenjem u ekrane satima.

To može kratkoročno olakšati osjećaje anksioznosti, depresije i dosade, ali što se više oslanjamo na takve aktivnosti, sve se više pogoršava mentalno zdravlje. Nadalje, povlačenje ne čini ništa što bi spriječilo porast totalitarizma jer promiče poslušnost, pasivnost i apatiju, sve osobine koje ljude čine manipulativnijima i kontroliranijima, ili kako je dr. Joost Meerloo u svojoj knjizi o totalitarizmu napisao:

atma.hr – 52




“Kult pasivnosti i takozvana opuštenost jedan je od najopasnijih događaja našeg doba. U biti, on predstavlja kamuflažni uzorak, dvostruku želju da se ne vide opasnosti i izazovi života. Tiho, usamljeno opuštanje uz alkohol, slatkiše ili televizijski ekran mogu ušuškati um u pasivnost koja ga postupno može učiniti ranjivim na zavodljivu ideologiju nekog neprijatelja kojeg se plaši. Negirajući opasnost totalitarizma kroz pasivnost, mogu se postupno predati obećanjima onih kojih su se u početku bojali.”

Alternativa povlačenju je fizički bijeg koji se sastoji od preseljenja na mjesto koje nudi više slobode. Ovaj oblik bijega ima mnoge prednosti,  uostalom zašto ne bismo živjeli negdje bez gušeće kontrole korumpiranih i moćnih političara i birokrata?

No, postoje problemi s ovim oblikom bijega. Prvo, za mnoge ljude nije praktično spakirati se i preseliti se u novu zemlju. Nadalje, ako živimo u doba kada je porast tiranije globalni fenomen, praktičnost fizičkog bijega dodatno se smanjuje, jer su traženi džepovi slobode mali i daleko su. A mjesta koja su sada slobodna, to možda neće ostati dugo. Bježanje poput povlačenja, bijega unatrag nije idealno rješenje, već je rješenje bijeg naprijed u novu i bolju stvarnost.

Što uključuje bijeg naprijed? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se osloboditi ideje da se totalitarizam može pobijediti poštivanjem. Mnogi ljudi dozvoljavaju zapovijedi potencijalnih totalitarista, jer vjeruju da je to najbrži način da se vrate u neki privid normalnosti. Ali ovo je kukavički i neuki način djelovanja,  jer to samo ohrabruje totalitarne režime.

Poslušnost je hrana koja hrani totalitariste. To nije niti će ikada biti, put natrag u neki oblik normalnosti. Građanska neposlušnost bitna je za suprotstavljanje usponu totalitarne vladavine. No, osim otpora, bijeg naprijed u stvarnost u kojoj je odsutna bolest totalitarne vladavine zahtijeva izgradnju paralelnog društva.

atma.hr – 78




Paralelno društvo ima dvije glavne svrhe: nudi džepove slobode onima koji su odbačeni od totalitarnog sustava ili koji odbijaju sudjelovati u njemu, te čini temelj za novo društvo koje može izrasti iz pepela uništenja do kojeg su doveli totalitaristi.

Ili kako Václav Havel, disident pod komunističkom vlašću Čehoslovačke, objašnjava u svojoj knjizi Moć nemoćnih:

„Kad je onima koji su odlučili živjeti u skladu s istinom uskraćen bilo kakav izravan utjecaj na postojeće društvene strukture, a da ne govorim o mogućnosti da u njima sudjeluju i kad ti ljudi počnu stvarati ono što sam nazvao neovisnim životom društva, ovaj neovisni život počinje se sam po sebi strukturirati na određeni način. Ove paralelne strukture ne rastu iz teorijske vizije sustavnih promjena (nema uključenih političkih sekti), već iz životnih ciljeva i autentičnih potreba stvarnih ljudi.”

Postoji bezbroj načina da se doprinese izgradnji paralelnog društva. Mogu se izgraditi tehnologije koje promiču slobodu ili agorističke gospodarske institucije koje dalje dobrovoljno razmjenjuju. Može se voditi posao koji se opire provedbi nepravednih zakona ili mandata, ili se mogu stvoriti mediji ili obrazovne institucije koje se suprotstavljaju lažima i propagandi države.

Ili se može stvoriti glazba, književnost ili umjetnička djela koja se suprotstavljaju ustajalosti totalitarne kulture. Paralelno društvo je decentralizirana i dobrovoljna alternativa centraliziranoj i prisilnoj kontroli totalitarnog društva i kako Havel objašnjava:

“Jedan od najvažnijih zadataka koje su si ‘disidentski pokreti’ postavili jest podržati i razviti paralelne društvene strukture. Što su drugi početni pokušaji društvene samoorganizacije nego napori određenog dijela društva da se riješe samoodrživih aspekata totalitarizma i pomoću čega će se radikalno izvući iz svoje uključenosti u sustav?”

banner za knjige PODIGNITE SVOJU VIBRACIJU

I kako dalje objašnjava:

„… bilo bi sasvim pogrešno shvatiti paralelne strukture i paralelno društvo kao povlačenje u geto i kao čin izolacije, koji je posvećen samo dobrobiti onih koji su se odlučili na takav smjer … Krajnja faza ovog procesa je situacija u kojoj službene strukture jednostavno počinju venuti i odumirati, kako bi ih zamijenile nove strukture koje su evoluirale odozdo i koje su sastavljene na bitno drugačiji način.”

Izgradnja paralelnog društva, međutim, nije samo dugoročno rješenje za totalitarno uništenje, već služi i za suprotstavljanje usponu totalitarne vladavine. Čin izgradnje paralelnih društvenih struktura otkriva da se neće svi podvrgnuti potpunoj državnoj kontroli. Ovaj se proces također suprotstavlja društvenoj atomizaciji koja dolazi s totalitarnom vladavinom promičući dobrovoljne zajedničke veze među onima koji njeguju slobodu.

I kao dodatna korist, za one koji sudjeluju u ovom procesu, može poslužiti kao zdravo sredstvo za izbjegavanje svakodnevnih osjećaja tjeskobe, dosade i depresije koji prate život u svijetu u kojem se događa silazak u totalitarizam. Jer ako odaberemo cilj koji će pomoći u izgradnji paralelnog društva i radimo na tome disciplinirano i usredotočeno, dajemo svom životu više smisla i otvaramo mogućnost postizanja vrhunskih iskustvenih stanja.

“Nijedno oružje, koliko god bilo moćno, ne može pomoći Zapadu dok ne prevlada gubitak volje.” – Aleksandar Solženjicin

atma.hr – 52




Pokušaj bijega naprijed doprinoseći stvaranju paralelnog društva i u procesu postizanja stanja protoka dolazi s rizicima, a uspjeh nije zajamčen, ali to je daleko bolja opcija od pukog pasivnog sjedenja.

“Nada je u stvarnosti najgora od svih zala, jer produžava čovjekove muke” – Nietzsche

Umjesto puke nade, potrebna je hrabra akcija što većeg broja ljudi kako bi se spriječio uspon totalitarne vladavine. I što prije ljudi budu počeli djelovati prkoseći potencijalnim totalitaristima, veće su šanse za uspjeh. Jer greška koja se u totalitarnim zemljama 20. stoljeća uvijek iznova činila bila je ta što ljudi nisu djelovali dovoljno brzo.

Milton Mayer u svojoj knjizi “Oni su mislili da su slobodni” intervjuira pojedinca koji je proživio Hitlerovu vlast i njegove riječi trebale bi poslužiti kao upozorenje onima koji žive u svijetu u opasnosti da ih zahvati mašinerija totalitarne vlasti koja uništava živote:

banner za knjige DAH

“Čekate jednu veliku šokantnu priliku, misleći da će vam se drugi, kad dođe takav šok, pridružiti u tome da se nekako oduprete, no, jedna velika šokantna prilika, kad će vam se pridružiti desetci ili stotine ili tisuće, nikada ne dolazi. Da je posljednji i najgori čin cijelog režima došao odmah nakon prvog i najmanjeg, tisuće, da, milijuni bi bili dovoljno šokirani … Ali naravno da se to ne događa. Između njih dolazi svih stotina malih koraka, neki od njih neprimjetni, svaki od njih priprema vas da sljedeći put ne budete šokirani … I jednoga dana, prekasno, svi vaši principi, ako ste ih ikada osjetili, sruše se na vas i vidite da se sve – sve – promijenilo. Sada živite u svijetu mržnje i straha, a ljudi koji mrze i plaše to ni sami ne znaju; kad se svi transformiraju, nitko se ne transformira … ” – Milton Mayer, Mislili su da su slobodni

Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić