Dok neki bacaju hranu, drugi nemaju za jesti. Kakvi smo mi to ljudi kada ovakve stvari i dalje postoje, dok se većina od nas svakodnevno besramno gozbi? Čovječe moj mili, reci, misliš li zaista da nemamo sve ono što trebamo za sreću? Pokušajmo biti malo zahvalniji.
Često razmišljam o onim ljudima koji kilometrima moraju pješačiti da bi došli do pitke vode. Jednom, vozeći od mame susrela sam jednog čovjeka. Mislim da je to bilo prije 5 godina. On mi je otvorio oči.
Stajao je na cesti u jednoj šumi kroz koju sam prolazila autom, stopirao je. Stala sam jer mi je osjećaj rekao da stanem. Vidjela sam malenog čovjeka, sijede kose s mnoštvom bora na licu, jednim velikim osmjehom unutar srca svog i stala. Imao je puno plastičnih boca oko sebe, u vrećicama po podu i u rukama je nosio još.
Pitala sam ga kuda ide, rekao mi je da ne ide daleko, ali da mu je jako teško nositi svu tu vodu. Ja sam samo rekla da ću ga povesti i u šali onako da se znam braniti, čovjek se srdačno nasmijao i nastavili smo dalje.
Nedugo zatim je rekao da skrenem lijevo. Kada sam pogledala lijevo vidjela sam barake. Dobro znam što su barake, jer smo u vrijeme rata živjeli u njima tako da sam ih lako prepoznala. Ja nisam mogla vjerovati da netko u ovo doba i dalje živi u barakama, u ovoj našoj zemlji, u onim stanjima u kojima sam ja živjela 15 godina ranije.
Kada nismo imali ništa, ipak imala sam sve. Oba roditelja. Slomilo mi je to srce. Kako je to moguće?
Rekao je da nemaju pitke vode i da on ovo sve nosi svojoj ženi i djeci, a bio je tako malen i fizički slab, ipak njegovo srce je bilo toliko jako. Čistoća njegovog srca me podsjetila na mog tatu. On je uvijek sve činio za druge, prelazio čak i preko sebe.
Tata je uvijek dao da od njega rade što hoće. Zato se na kraju i razbolio i umro, no vratimo se na ovog divnog čovjeka. Vidjevši njegovu fizičku pojavu, a ipak toliku snagu koji nosi u sebi, meni je došlo da plačem, ipak plakala nisam. Pred njim barem ne. Često sam kasnije plakala radi toga. Plačem i dok pišem ovo.
Povezla sam ga do tamo i on je rekao da ne moram ići do kraja, na što sam mu ja u čudu odgovorila: ”Gospodine pa to je samo par metara dalje, nije problem.“ Opet se nasmijao i zahvalio kao da sam učinila ne znam što.
Taj čovjek je bio tako zahvalan. Ispričao mi je da su pobjegli iz rata i da sada žive tamo. Da je jedini način da dođe do vode ovaj. Nemaju auto, mora sve nositi u rukama. Pa kako je to moguće? Kakvi smo mi to ljudi kada ovakve stvari i dalje postoje dok se većina od nas svakodnevno besramno gozbi? Dok neki bacaju, drugi nemaju za jesti.
Osvijestila sam tada u potpunosti zahvalnost na pitkoj vodi koju imam svakog dana. Samo je potrebno da okrenem ručicu na slavini. Ja ne pješačim kilometrima za nju.
Pogledaj sada čovječe moj mili i reci, misliš li zaista da nemamo sve ono što trebamo za sreću? Pokušajmo biti malo zahvalniji.
Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079
107 ŽENE KOJE PREVIŠE VOLE
