“Raslabljen i sluđen, ovaj narod naizgled nema snage da se suoči sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. I to koji narod, ovaj narod divova, taj DIVni narod u kojem je iskonski prakorijen još uvijek živ. Kad padnem u očaj, pomislim da je naša kultura glupa i bezvrijedna. Ali nije, glupi su samo oni koji nas vode, koji su nas zatrpali.”
Divovi u nama
„Prvi korak prema uništenju jednoga naroda jest brisanje njegova pamćenja. Uništi mu knjige, kulturu i historiju te onda nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu historiju. Ta će nacija brzo početi zaboravljati što jest i što je bila.” – Arthur Schlesinger
U svojoj knjizi „Potraga za divovima“, u kojoj autor, Domagoj Nikolić, tragajući za dokazima o postojanju rase ljudi iznimne veličine i snage s ovih prostora, a čijih se ruku djela – stećci, gomile, zidine, bunari… – nalaze razbacani diljem Balkana, dolazi do otkrića o tome što i tko stoji u pozadini razjedinjenja naroda koji danas obitavaju na ovim prostorima.
Nikolić je posve svjestan činjenice kako se radi o „pomno režiranom političkom teatru sjena koji je imao sasvim određene (geo)političke ciljeve“, ali je isto tako duboko uvjeren kako je „naša tragedija upravo u snazi naše kulture koju tako stvorena civilizacija može strašno ometati, ali nikad ne može do kraja uništiti i izbrisati, svodeći te napore na pojavu spenglerovske pseudomorfoze to jest prisiljavanja jedne autentične kulture da se izražava kroz sebi strane obrasce što dugoročno može dovesti do neizmjernih frustracija i sukoba.“
Pojam kojeg Nikolić uvodi kako bi opisao nametanje izmišljene povijesti našim narodima je tzv. politička arheologija, odnosno politički motivirana arheologija s ciljem da određenoj skupini ljudi osigura nadmoć nad drugim narodom putem „razdijeli pa vladaj“ procesa. A takvih nije bilo malo u našoj bližoj i daljoj povijesti.
U svojoj potrazi za materijalnim dokazima o postojanju divova, Nikolić saznaje da su takvi dokazi uglavnom „sklonjeni“ od očiju naroda, ali s druge strane otkriva nešto puno vrijednije u obliku prebogate narodne predaje kao vrhunskog nematerijalnog dokaza širom prostora bivše južnoslavenske državne tvorevine. Nikolić shvaća da je ova narodna predaja potpuno utkana u jedinstvenu povijest i same živote (jedinstvenog) naroda s ovih prostora, kao neizbrisiv trag njegove više tisućljetne opstojnosti na ovim prostorima.
Od tog trenutka, Nikolić više nije „opsjednut“ pronalaženjem kostiju divova, mireći se s tim da ih vjerojatno nikad neće niti pronaći. Nematerijalni dokazi u vidu narodne predaje toliko su jaki da on više ne postavlja pitanje jesu li postojali, već pokušava odgonetnuti što im se dogodilo. Jesu li te „starince“, kako ih naziva, istrijebili neki nama slični ljudi i jesu li se te dvije rase pomiješale, stvarajući potpuno novu? U toj potrazi, Domagoj Nikolić dolazi do saznanja koliko je ovaj, danas razjedinjeni, narod nekoć bio jedinstven i moćan.
Narodna predanja – temelj opstojnosti
Govoreći o kontekstu u kojem su nastala narodna predanja u našim krajevima i kako su se toliko dugo očuvala, Nikolić piše:
Našu zemlju, ovaj široki južnoslavenski prostor kao da oduvijek prati nedostatak mira i plodnosti kao neko prokletstvo. Iako ova biblijska zemlja, „meda i mlijeka” obiluje svim blagodatima prirode i nevjerojatnim ljudskim potencijalima, oduvijek je u njoj nedostajalo spokoja, vremena, sredstava, ali i vizije da se ti gotovo neograničeni potencijali razumno i svrsishodno upotrebe.
Nešto blizu tome smo malko i kratko osjetili u zrelo vrijeme druge Jugoslavije kad je došlo do nevjerojatnog rasta životnog standarda i ugleda našeg cjelokupnog naroda, ali to je vrijeme također bilo obilježeno nevjerojatno zadrtim otporima napretku i međusobnim inatima koji su potom kulminirali u bratoubilačkom ratu 1990-tih.
Ova zemlja kao da proizvodi višak historije čak i u mirnodopskim uvjetima pa i višak stanovništva čak i kad ga ima objektivno malo, a najčešće je tako, kao što je danas. Ovdašnji ljudi kao da jedva čekaju da se, čak i pod svojim vladarima (čak štoviše) pobiju, odreknu svoga, unište svoje, prodaju svoju zemlju, susjede, djecu i same sebe u bilo kakvu vrstu roblja, odsele u velike gradove, na razne strane svijeta, služe u tuđim upravama, poduzećima i vojskama i kao da jedva čekaju tudinski jaram u kojem često dožive stanje egzaltacije…
…
Ratovi su bogomdani izvori pustošenja nakon kojih ova zemlja zasja svojom iskonskom i prostom ljepotom praveći privid edenskog blagostanja kojeg u stvari nikad nema niti može biti u takvoj divljini. Ljepota ove zemlje istovremeno je njena tuga, užas i sramota. Ovi narodi, bez obzira na povremene provale religioznosti, gostoljubivosti i srdačnosti, zapravo su jako nepovjerljivi, nikad nisu duhovno oduševljeni ni otporni.
Iskonska povijest kao breme
Zašto misli da ovaj narod (ili kako nam govore – ovi narodi) nosi breme svoje iskonske povijesti, Nikolić objašnjava na svoj vrlo svojstven način:
Ovaj narod kao da pati od traume što je izdao svog Boga, što ga je ubio. I zaista, ako zamislimo da je ovaj narod u nekoj davnoj prošlosti na jako svirep način pobio divove koji su realno bili neka vrsta božanstava koja su im pomagala u svakom pogledu i od kojih su pročedili, ta mogućnost koja se uvijek može ponovo dogoditi, to očekivanje da se svako dobro mora vratiti zlom sabijeno u podsvijest zaborava, iznutra na razini arhetipa upravlja životima ovdašnjih pojedinaca i skupina.
Traumatizirani i raslabljeni praiskonskim genocidom, iznutra rastrzani i posvađani, ovdašnji „narodi” postaju lak plijen svih okolnih agilinijh, politički oformljenih naroda, konjanika lakih željnih slave koji dolaze po njihove glave, privučeni i očarani čudnovatom ljepotom, vitalnošću, nesrećom i prokletstvom ove zemlje.
Naš narod, za razliku od manje-više svih drugih naroda Evrope nije civiliziran, ali je za razliku od njih – praiskonski kulturan. Tako je, ne samo moguće, nego i neminovno da se ovdašnji narod dijeli prvenstveno samo na kultove (vjere), a onda tim obrascem na susjede i porodice koje se uzajamno i iznutra međusobno dijele, inate i utamanjuju.
Razjedinjenje
Da kao narod nismo baš posve sami krivi za svoje probleme i razjedinjivanje i da smo u svemu imali svesrdnu „pomoć“ izvana i njihovih pomagača iznutra, što se nastavlja i dan danas, Nikolić zaključuje slijedećim:
Aspurd je u tome, što su svi civilizacijski centri za koje se vežu ovdašnji narodi, zapravo za njihovu priču periferni, oni su samo štake na koje se oslanjaju, jer oni prvenstveno pripadaju jednom zajedničkom narodu pa misle i osjećaju kolektivne dinamike, radosti i nevolje svim srcem čak i kad to svjesno negiraju, čak i kad se, što je najčešće, otvoreno ili prikriveno, mrze i potiru.
Ovdašnje nekoć dahije, a danas kabadahije, ondašnji i suvremeni feudalci, krše sve zakone dozvoljene eksploatacije svog naroda, služe se nasiljem opravdavajući takav stav služenjem tuđinu i zvaničnoj vjeri ili, u novije vrijeme, ideologiji ili „,europskim vrijednostima”, kao i mržnji prema „nevjernicima” koja treba da se podrazumijeva. Potlačena raja nasuprot tome prema njima gaji mržnju i sanja osvetu, ali na način da živi od svoje propasti, opet se vezujući za matične sile svoje vjere, za one koje ratuju s matičnim silama svojih ovdašnjih (ne)prijatelja i tako samo produbljuju rascjep. Sve je to itekako živo i danas, u stvarnim dinamikama, karikaturama ili odjecima, toliko jako da je „spušteno” na razinu somatike i automatike, i da je malo tko toga svjestan.
Religija kao alat razjedinjenja
U svom tom razjedinjavanju, koje danas prosječno neupućenom čovjeku s ovih prostora izgleda kao nekakav „vječni status quo“, religija je odigrala ključnu ulogu, otkrivajući na taj način glavne aktere svih tih događaja:
Balkanske socijalne borbe, u osnovi bitke za preživljavanje, oduvijek imaju distinktivna nacionalna i vjerska obilježja, jer nas naša prošlost odvajkada opterećuje naslijeđem bez sumnje daleko negativnijim nego neke druge narode i svakako više nego je potrebno. Društvene podvojenosti su se ovdje odvajakada podudarale s vjerskim shvaćanjima, pogromima, pljačkanjima i rušenjima, i tako se nasilno razdvojio jedan nekoć jedinstveni narod što se dalje potencira stalnim podsjećanjem na tegobnu prošlost što samo dalje komplicira budućnost. Ona zauzvrat neumorno odašilje loša predskazanja koja se nepobitno obistinjuju u sadašnjosti stiješnjene između katastrofalno loše prošlosti i vječno lošije budućnosti.
I danas se sučeljena i međusobno zavadena ilirska plemena dijele i dalje, na ona koja teže širenju islama i turskih interesa, i one koji žele da ih suzbiju i iskorijene. Na širenje evropskih interesa i onih koji žele da ih iskorijene. Na širenje ruskih interesa i onih koji žele da ih iskorijene. U tom kontekstu nastaje naša tragična historijska svijest zbog koje se, ispod slojeva historijskih užasa, ljubomorno čuvaju sjećanja na praiskon, doba divova, na zlatno doba koje i danas predstavlja jedni zajednički korijen, jedinu nadu, jedni svijet i mogućnost za spas.
Pupak i stratište civilizacija
Zašto misli da su ovi prostori mjesto s kojeg je sve poteklo, ali i na kojem sve doživljava svoj kraj, Nikolić kaže:
Tuga i fatalizam ovih predanja, njihova svijest o neumitnim učincima prirodnih sila i vremena, gdje ništa nije za vijeka pa makar se živjelo i tisuću godina, izviru iz jednog dubljeg sloja svijesti. Ako samo malo rekonfiguriramo podatke koje ionako znamo, možemo shvatiti da je Balkan mjesto praiskonske kulture, pupak svijeta, a napose svega što su oblikovale abrahamske religije. Ovo je baš taj prostor iz kog je sve poteklo, koji je u svom vjekovječnom trajanju doživio kraj baš svih civilizacija koje su ovdje prošle. Iako vječno potcijenjen, skrajnut, pljačkan i prividno stalno mrtav i sahranjen, on je prikrivena zamka, dubok ponor koji se ne vidi: sve ih je nadživio i sahranio povukavši ih u svoje praiskonske jame i grobove.
Rim je propao ovdje: njegova vjera i država propale su s Dioklecijanom i Konstantinom smrvivši se pod kopitima Dalmatinske konjice. Ovdje je propao srednjovjekovni papinski primat zajedno s neuspjelim vojnama protiv Crkve bosanske, dalmatinske i slavenske, kako vam drago, a na kraju krajeva s glagoljašima koji su stvorili Jana Husa. Ovdje je konačno propalo Osmansko Carstvo kad je iz Evrope pometeno u Balkanskim ratovima i, da nije bilo velikih sila, skončalo bi zauvijek negdje u dubokoj Anadoliji. Ovdje je propala Ugarska, a potom i Austro-Ugarska, odavde je uzdrman Sovjetski Savez. Ovdje su propale obje naše države, a s njima i Nesvrstani.
Ovdje je stratište civilizacija, vir koji pokreće i guta. I kao u onoj mirnoj točki u oku oluje, da bi se na svijetu sve mijenjalo, ovdje, u ovim gudurama, sve mora ostati isto. I zato u ovim predivnim, pustim i bezljudnim pejsažima, u fatalizmu ovdašnjeg iskonskog čovjeka ima nešto očaravajuće. Postoji neka nehajnost i snaga, uvjerenje da će sve proći, a da će ovdašnja kultura, sazdana na shvaćanju neshvatljivog, na spoznanju nespoznatljivog, na uviđanju neviđenog, predajna kultura bez pisanja koja je baš zato istinita, ma kako tragična bila, ma koliko bila rušena i nikad srušena, zauvijek opstati.
Prosvjetiteljstvo koje je donijelo mrak
Način na koji su „napredni i progresivni“ željeli „prosvijetliti“ narod s ovih prostora, lišavajući ga njegove prave povijesti, Nikolić opisuje:
Jednako tako, pretjeranom racionalizacijom narodnih predaja, gubi se iz vida sav smisao narodne kulture. O njoj se ne može misliti na daljinu, preko ekrana, spisa i posrednika. Nju treba proživjeti da bi se s njom moglo saživjeti i da bi ju se tek onda moglo ispravno doživjeti. A život u prirodi je brutalan, jer je istinit. Tu treba svojom rukom klati ono što si sam podigao i othranio da bi se preživjelo. Svojom rukom sjeći i paliti ono što si sadio, što si najviše volio, za što si se najviše žrtvovao. Svojom rukom ubiti i čovjeka i nečovjeka, i prijatelja i neprijatelja, i brata i nebrata.
Nije ni čudo onda da kozmopolitski čovjek ne razumije da je stvarni svijet u mentalitetu predajnog čovjeka sabijen stalnom bitkom za preživljavanje, životnom slavom i čemerom, koji sažimaju pojam vremena u u jedinstvenu točku sadašnjosti, u jedan bešavni sklop bezbroj puta pretaljen i prekaljen u bezbrojna sada. Iako stvarni život stvara mentalitet težak i krut poput sirovog željeza, on se baš zato može razbiti u krhotine da bi se stoput nanovo pretalio na trajnožarećoj vatri užasa, iskovao pod vazda novim udarcima čekić-sudbine i na ledovima oskudice prekalio, čime samo postaje homogeniji i čvršći u svojoj riješenosti da opstane u uvijek novoj, ali suštinski istoj sadašnjosti.
Na upravo takav način narodne predaje govore o prastarim i svevremenskim događajima stoput pomiješanima u kovačijama vjekovječnog trajanja. Prosvjetiteljstvo je rušilački prešlo preko predaje, mislilo je da mrak treba rasvijetliti da narod postane fleksibiliniji i mobilniji, da ga treba lišiti zanemarivanja temporalnog konteksta, navodne bezglavosti.
Međutim, na djelu je samo prividno paradoksalan fenomen, jer se ono uplelo u višnje zakonitosti života. Čim je prosvjeta upalila svoja svjetla, bagateliziravši i ukinuvši predaju te stvorivši pojednostavljene, linearne odnose uzroka i posljedica, iz Ida su izletjeli Kriči, Rikavci i Bukumiri, no ovaj put kao aveti: politički Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, stvarajući sumanute kontigencije i polarnosti… Dobri, loši… Žrtve, agresori… Kulturni, nekulturni… Braća, razbraća…
Praiskonska trauma, sabijena u nevid podsvijesti, prestravična da bi se racionalno doživjela, pretaljena, prekaljena i u jedno skovana da bi se zdravo mogla prihvatiti i na život primijeniti, najednom je ,,ruknula” na površinu. I tako je stvoreno naše selektivno pamćenje, zbunjenost, halucinacija, sumnjičavost, fanatizam, paranoja… Neuredan tok misli, bizaran govor, sumanuta ponašanja.
Vrijeme je da se iskopamo
I tako je nauštrb narodne kulture stvoren simulakrum civilizacije. Uništeno je prirodno i ubavo da bi se stvorilo tehničko i gubavo. Istim procesom kidanja i odvajanja uništena je kulturna arheologija, a stvorena je politička…
…Kao u balkanskim pjesmama, kada s brda jekne vječna jeka vjekova, osobito u ženskim vilinskim glasovima, smiješane su dostojanstvo, raspad, ljepota, tragedija, eros, atavizam… Sav taj dert. I koncerti Aleksandre Prijović, Dina Merlina i „Veče u kafani” u zagrebačkoj Areni, ili kad Gibonni napuni beogradsku Arenu, sve je to zov kolektivne narodne duše koja se otima racionalnom, njen nijemi bunt koji ustaje protiv promišljenog, to je duša koja samo želi da se stopi, ali neće uspjeti dok ne osvijesti svoju pratraumu, dok ju još jednom ne proživi, ne doživi i dok se ponovo s njom ne saživi. Tek onda, iscijeljena narodna duša moći će svoju suicidalnost ostaviti iza sebe.
Na kraju krajeva, to nije stvar razuma, nego srca…
…
I trudim se da napišem ove retke zato što znam da je povijest za narod ono isto što je sjećanje za pojedinca. Narod se trudi, osjeća i kad ne zna da su ga slagali. Ako i ne zna točno gdje i kako, sigurno zna da je prevaren. I zato nije čudno da osjeća da je lišen, ne samo svoje povijesti, nego i prava na nju, a da je pritom bez kolektivnog pamćenja izgubljen i da zato ne zna ni od kuda je došao niti kamo bi krenuo. A od njega se uporno traži da donosi racionalne odluke. A tko to traži? Upravo oni koji ga najviše lažu i utjeruju u laž.
Tako raslabljen i sluđen, ovaj narod naizgled nema snage da se suoči sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. I to koji narod, ovaj narod divova, taj DIVni narod u kojem je iskonski prakorijen još uvijek živ. Kad padnem u očaj, pomislim da je naša kultura glupa i bezvrijedna. Ali nije, glupi su samo oni koji nas vode, koji su nas zatrpali.
Mislio sam da ću knjigu završiti s nađenim kostima diva, ali sam od toga odustao, jer sam pišući shvatio da to nije potrebno, da to samo stvara pritisak, a njega nam ne fali. Nije to pravi put. Oduvijek imam čvrstu vjeru da je ovaj život voden Božjom rukom i da će sve biti baš onako kako treba biti. Zato vjerujem da vjeru treba provjeravati nastojanjem i ovjeravati istraživanjem. Kad bude, bit će. I ne trebam valjda sve sam, to ne bi valjalo.
Neka ova knjiga otvori ta vrata, neka divovi sami izađu. Vrijeme je da se iskopamo.
provjeri.hr/”Potraga za divovima” (dr.sc. Domagoj Nikolić)
