Standard slobode i uživanja koje stječe običan čovjek uključen u materijalne aktivnosti najniži je standard sreće, jer je u odnosu s tijelom. Vrhunac takve sreće dostiže se životom u raju. Ali koncepcija udobnog i bezbrižnog života u raju beznačajna je u usporedbi sa srećom koja se može uživati u bezličnom Brahmanu. Međutim, kada netko razvije čistu ljubav prema Bogu, on uživa ocean transcendentalne sreće u društvu Božanske Osobe.
Ako pitate prosječnu osobu u zapadnom svijetu za osobno mišljenje na koji način ljudi mogu dostići najveću sreću, najvjerojatnije ćete dobiti odgovor tipa: “Budući daje život namijenjen uživanju, društvo bi nam trebalo omogućiti da koristimo sve vrste zadovoljstava bez ograničenja i zabrana, pod uvjetom da ne povrijedimo druge. Ovo će donijeti najveću količinu sreće za najveći broj ljudi.” Ovo je ideologija liberalizma, malo slobodnije opisana uobičajenim sloganom: “Ja činim što hoću i puštam druge da čine što hoće . ” Ali neobuzdana, neograničena jurnjava ne donosi obvezatno sreću, zapravo, donosi upravo suprotno. Štoviše, odabrano zadovoljstvo mog susjeda može mi vrlo lako donijeti patnju uprkos svim pretvaranjima u stilu puštanja drugog da radi “ono što hoće” . Ovih dana, trka za srećom onih koje ne moramo čak ni poznavati ili znati za njih, muči naše živote: Osijećamo li se zaista sigurni pod našim nuklearnim kišobranom? Jesmo li zaista zahvalni za ispuštanja otrovnih otpadnih tvari i za kisele kiše? Želimo li uistinu da ovisnici o kokainu popravljaju avione kojima letimo? Želimo li jesi GMO hranu, piti nečistu vodu i biti žrtve farmaceutskih, prehrambenih i bankarskih kompanija? Lako je shvatljivo da će u međusobno ovisnom svijetu suprotnih interesa, dopuštanje da svatko “radi ono što hoće”, donijeti pustoš; nikako sreću. Dakle, ako želimo naći praktični recept za univerzalnu sreću, morat ćemo napustiti utopijski kliše liberalizma i malo dublje ući u analize same prirode sreće .
Prva sreća
Sve koncepcije sreće, koliko god raznolike mogle biti, imaju dva temeljna zajednička elementa: uživanje i slobodu. Mi osjećamo da ne možemo biti sretni bez uživanja na onaj način koji smatramo najboljim. Pa čak i dok uživamo, osjećamo da ne možemo biti u potpunosti sretni sve dok ne budemo uživali nesmetano te slobodno ekspandirali naše uživanje bez protivljenja drugih sa strane. Tako, držeći na umu ovaj općeniti nivo uživanja i slobode, okrenimo se sada trima vrstama sreće opisanim u vedskoj literaturi i razmotrimo koliko uživanja i slobode svaka od njih pruža.
Prva vrsta sreće je materijalna sreća. Ova sreća potječe od čulnog zadovoljavanja; uživa se grubo, kroz raznolikosti jedenja, spavanja, razmnožavanja i branjenja te suptilno kroz zadovoljstva uma: njegovanje znanja, spekulaciju, razne umjetnosti i dr. Oni koji se bore za materijalnu sreću uglavnom vjeruju da uživanje za kojim tragaju mogu naći u seksu, a slobodu postići novcem. Na primjer, muškarci gledaju na lijepe žene kao vrhunac svega što se uživati može, čak i dok reklamiraju neke druge objekte za čulno uživanje, propagandisti gotovo redovito uključuju privlačnu djevojku da bi nas uvjerili u zadovoljstva koja donose njihovi proizvodi. Čak i u umjetnosti seks je sveprisutna tema.
Prema tome, materijalno uživanje, bilo grubo ili suptilno, kulminira u seksu. A da bi čovjek uživao u seksu u potpunosti, novac je prijeko potreban. Uz pomoć novca čak i ružni starac može uživati lijepu mladu ženu. Novac, zbog toga, sigurno izgleda kao ulaznica za slobodu i zadovoljstvo u ovom svijetu. Ali da li nam novac i seks donose istinsku slobodu i istinsko zadovoljstvo – te stoga i istinsku sreću? Možemo li uistinu reći da su Elvis Presley i Marilyn Monroe, na primjer, vodili sretan život? “Pa … ” netko može primijetiti: “Oni su uživali laskanja milijuna obožavatelja i nivo osjetilnog zadovoljstva koji je mnogima nedostupan. Da, bili su sretni – barem neko vrijeme.” A ipak su umrli prije vremena, u bijedi. Njihovo čulno uživanje nije im donijelo sreću, niti ih je njihovo bogatstvo oslobodilo od tjeskobe, duboke boli, bolesti, starenja i smrti. A što je s Howard Hugesom, Aristotele Onassisom, iranskim Shahom? Nedvojbeno, čak ni ogromno bogatstvo ne može osigurati sreću i svaki materijalist. bio bogat ili ne, mora ispaštati čitavo obilje uvijek narastajućih problema koji dostižu vrhunac u nezaobilaznoj smrti.
Budući da nitko u materijalnom svijetu zapravo ne dostiže žuđenu sreću, svatko postaje frustriran i tako ga nezadovoljena požuda prisiljava da se bori za svaku stvar koja mu može donijeti kakvu – takvu sreću. Naravno, shvaćajući uzaludnost borbe “svatko protiv svakog”, ljudi formiraju socijalne zajednice da bi ostvarili zajedničke ciljeve čulnog zadovoljenja. Najčešća takva zajednica je brak, koji se dalje širi na obitelj, prijatelje i društvo. Iako mogu izgledati čvrsto, materijalistički savezi su ekstremno krhki i nikada ne traju dugo. Bivaju uništeni izvana, sukobima s drugim materijalističkim savezima (kao kada se nacije međusobno unište u ratu) ili iznutra, kontradiktornim ambicijama članova istog saveza (kada npr. muž vara ženu ili obratno). Savez se može jednostavno razjediniti zbog nagrizajuće pokvarenosti koja je pratilja uspjeha, kao kada cijela društva propadaju zbog oronulosti morala (svjedok je stari Rim).
Na kraju krajeva, budući da je sebičnost temelj materijalne sreće, jasno je da je jedinstvo za kojim se teži, neostvariv san među materijalistima. Tako liberalni ideal univerzalne materijalne sreće, tj. sreća stečena pomoću “slobodnog društva” ujedinjenog općim nivoom čulnog uživanja, nije ništa drugo nego – fatamorgana. Stalno svjetlucajući na horizontu, ova liberalna utopija je jako privlačna, međutim, iluzorna je oaza u pustinji materijalne požude; štakor koji stalno izmiče pred uvijek napredujućom karavanom koju nazivamo ljudska povijest, čiji “napredak” je obilježen izblijedjelim kosturima prijašnjih generacija osjetiinih uživalaca. Na nesreću, većina je ljudi uvjerena da se ova utopija nalazi odmah iza sljedeće pješčane dine i oni su sasvim zadovoljni marširajući zajedno “pruskim” korakom prema “boljem sutra” , potaknuti znanstvenicima, političarima i sastavljačima
raznih medijskih programa.
Druga sreća
Pored mnogih tako odlučnih materijalista, ipak postoji nekolicina koja vidi besmislenost života lažne sreće. Oni se otkidaju od prisilnog slijeđenja materijalizma i traže sreću u introspekciji, iznad vela fizičkog čulnog opažanja. Ova druga vrsta sreće se naziva sreća oslobođenja ili (na sanskritu) brahmananda. Brahmananda počinje kada osoba shvaća da nije ovo materijalno tijelo i um, već vječna duhovna duša. Kada osoba zna da je njena istinska osobenost neumiruća, automatski je oslobođena od mnoštva tjeskoba koje muče materijaliste zbog njihovog straha od smrti.
Međutim, dostizanje istinske, potpune brahmanande zahtijeva mnogo više od puke teoretske predstave o duši. Osoba se mora odvojiti od svjetovnih stvari te odlučno i nepokolebljivo usredotočiti svoju svjesnost na nivo vječne egzistencije (brahman). Samo tada može osloboditi svoje ja ili dušu od kruga samsare, ponavljanih rođenja i smrti. Osoba može dostići sreću brahmanande prakticiranjem bilo jnana-yoge (njegovanje znanja o Apsolutnoj Istini kroz duboke ontologijske analize) ili oblikom dhyana-yoge (meditacija na Apsolutnu Istinu u njenom impersonalnom aspektu) ili pak kombinacijom ova dva procesa. Tradicionalno, ovi procesi zahtijevaju potpuno odricanje od seksa i ograničavanje svih vrsta zadovoljavanja čula gotovo do nule, a u slučaju dhyana-yoge, odricanje od društva i odlazak u divljinu zbog prakticiranja oštrih strogosti i pokora.
Sada, okrećući se našoj definiciji potpune sreće, naime, puno uživanje i puna sloboda, možemo lako uočiti dilemu s kojom su suočeni oni koji tragaju za brahmanandom. Da bi dostigli slobodu, oni moraju odbaciti uživanje. Ta sloboda koju oni traže je oslobođenje od ponavljanog rađanja i umiranja. Svaka duhovna duša biva iz života u život nošena svojom karmom u više, odnosno niže oblike egzistencije. Da bi okončala ovu transmigraciju jnana-yogom ili dhyana-yogom, osoba mora ovladati svojim čulima, a svoj um u potpunosti zaokupiti duhovnom prirodom koja je čista, nepodijeljena svjesnost. Ako netko može napustiti tijelo dok je u potpunosti zaokupljen svjesnošću Apsolutne Istine, može dostići brahmanandu, užitak kompletne slobode.
Ova sreća je sreća oslobođenja. Dokle god je netko u potpunosti usredsređen na svoju vječnu prirodu, ne mora prihvatiti fizičko tijelo da bi potom iskusio bijede materijalnog života. Njegov blaženi osjećaj oslobođenja je poput olakšanja koje osjeti čovjek koji se nakon dugog, užasno bolnog pješačenja oslobodi teškog tereta koji je nosio. Na nesreću, budući da puko poništavanje nečijih materijalnih zapletenosti ne pruža pozitivno uživanje za dušu, ono ne može donijeti zadovoljstvo za kojim duša čezne. Stoga je brahmananda također nepotpuna. Želja za aktivnim uživanjem konačno navre u um osobe te ponovno odvrati pažnju na carstvo čulnog zadovoljenja. Brahmananda je stoga za većinu ljudi nepraktična meta, iako je sigurno superiorna u odnosu na materijalnu sreću. Posebno u zapadnom svijetu, malo je onih koji su sposobni podvrgnuti se mučnim strogostima neophodnim da bi se prevladala tjelesna svjesnost. Zasigurno to nisu oni koji prakticiraju moderne yoga-vježbe koje su neki takozvani “gurui” uvezli iz Indije. “Yogiji” velegradskih asrama više su zainteresirani za relaksaciju, smanjenje tjelesne težine i osnaživanje seksualne moći, nego za oslobođenje od rođenja i smrti. Ovaj iskrivljen prikaz principa yoge samo još bolje svjedoči njihovu neprimjenjivost na današnje društvo. Većina je ljudi jednostavno nesposobna potiskivati svoje želje za uživanjem dovoljno dugo da bi ostvarila brahmanandu.
Sve do sada izgledi za dostizanje sreće uz pomoć zadovoljavanja naših unutrašnjih poriva, vrlo su maleni, gotovo nikakvi. Našli smo se pred točkom izbora: Da li se bez obzira na sve ipak podvrgnuti beznadnoj borbi za zadovoljenje čula ili, ako možemo skupiti izuzetnu snagu i izdržljivost koji su nam potrebni, odbaciti cjelokupni svjetovni život te poništiti našu utjelovljenu egzistenciju kroz introspekciju i meditaciju. Možemo vidjeti da nam nijedan od ova dva izbora ne pruža potpuno uživanje i slobodu za kojima svi čeznemo.
Treća sreća
Ali, postoji i treća vrsta sreće – sreća predanosti. Na prvi pogled, ideja “sreće predanosti” izgleda kontradiktorna našoj definiciji idealne sreće (potpuno uživanje i kompletna sloboda): “Ako moram posvetiti svoj život Bogu, gdje je moja sloboda?”, osoba može upitati. “Ako moram plodove moga rada ponuditi Bogu, kako ču uživati?” Na ova pitanja možemo odgovoriti uz pomoć razumijevanja nekih poanti o Bogu i o nama koje su date u vedskoj literaturi.
Prema Vedanta-sutri, knjizi aforizama koja predstavlja srž vedskog duhovnog znanja, Bog je po prirodi pun najveće transcendentalne sreće i vječno se nalazi u transcendentalnom blaženstvu. Iz Vishnu Purane, još jednog autoritativnog vedskog spisa učimo da smo mi, odnosno duhovne duše, sićušne iskre svjesnosti koja emanira iz Boga, Vrhovnog duha. Baš kao što svaka iskra vatre ima odlike topline i svjetla, tako i duhovna duša ima sposobnost da uživa isto transcendentalno blaženstvo koje Bog osobno vječno uživa. Ali sićušne duhovne duše ne mogu svojim punim kapacitetom uživati odvojeno od Boga, baš kao što iskra ne može sijati odvojeno od vatre. Da bi iskra uopće sijala, mora plesati unutar plamena. ako napusti vatru, vrlo brzo gubi svoj sjaj. Na isti način, individualna duhovna duša spoznaje svoju potpunu sposobnost da uživa samo u dodiru s Vrhovnim uživaocem. Dakle, tajna sreće leži u ponovnom uspostavljanju naše veze s Gospodinom. Budući da je Bog prvobitni izvor uživanja i budući da je osobno daleko iznad bilo kakvih ograničenja i zakona materijalne energije koji sputavaju naše uživanje, osoba koja se druži s Gospodinom kroz predano služenje automatski doživljava sreću potpunog uživanja i kompletne slobode. To je sreća predanosti.
“Standard slobode i uživanja koje stječe običan čovjek uključen u materijalne aktivnosti najniži je standard sreće, jer je u odnosu s tijelom. Najviši oblik takve tjelesne udobnosti dostiže plodonosni radnik koji uz pomoć pobožnih aktivnosti uživa u njihovim rajskim rezultatima. Ali koncepcija udobnog i bezbrižnog života u raju beznačajna je u usporedbi sa srećom koja se može uživati u bezličnom Brahmanu. A ova brahmananda ili duhovno blaženstvo koje se uživa u bezličnom Brahmanu je kao količina vode u otisku teletovog papka u usporedbi s oceanom ljubavi prema Bogu. Kada netko razvije čistu ljubav prema Bogu, on uživa ocean transcendentalne sreće u društvu Božanske Osobe. Kvalificirati se za dostizanje ovog uzvišenog nivoa je najviše savršenstvo života.” – Bhaktivedanta Swami Prabhupada
Ljudski oblik života naša je jedina prilika da dostignemo sreću čiste ljubavi i predanosti prema Bogu i tako se nakon smrti vratimo u Njegovo vječno duhovno prebivalište. Ne bismo smjeli propustiti ovu priliku. Za razliku od mukotrpne borbe za zadovoljenje osjetila, razvijanje svjesnosti o Bogu nije poražavajuća, a za razliku od borbe za brahmanandu, lako vrši i vodi do vječnog pozitivnog uživanja. Stoga oni koji pokušavaju naći trajnu materijalnu sreću u ovom kratkom, prolaznom životu, kao i oni koji pokušavaju poništiti svoju osobenost zbog stjecanja brahmanande samo varaju sami sebe, propuštajući veliku priliku za dostizanje istinske sreće, sreće ljubavi i predanosti, u ovom životu i u slijedećem. Dakle, ako ste zaista ozbiljni i željni dostizanja istinsku sreću, možete dublje istražiti teme predanog služenja Svevišnje Božanske Osobe.
Sri Suhotra Swami
