Pitali su ljudi jedni druge
«kojim putem».
Pitali su kuda, kako i zašto.
Pitali su mnogo, a saznali
od drugih jako malo.
Pitala sam i ja
neke od njih.
Mnogo sam pitala, još
više pričala.
Pitam i sada, kada ne znam
stvari neke, onako usput i
pričam, još uvijek pričam.
TRAŽI SE put ili putokaz
možda.
Nitko ga ne može pokazati
nikome, ako ga sam pronašao nije.
Sam na križanju odabrao put.
Sad već i sama putem
suđenim hodam i srećem ljude,
neke.
Neki su samo u prolazu.
Pitaju me kuda, kako i zašto,
a svijesni nisu da puta
nema i da ceste nema, koja
odvesti te može bilo gdje,
gdje sam ne želiš otići.
Taj put, cesta ta, to si samo
ti i svijest tvoja i sve
ono čemu težiš, sam na ovome
svijetu.
I nitko te sputati sposoban
nije u uvjerenju, što otkrit
će ga duša, koja možda još
negdje unutra spava.
Vjeruj sebi i onda, kada
misliš da radiš loše.
Ne zabadaj si nož u leđa i
ne traži od nikoga ono što
već imaš, što je oduvijek
tvoje.
Jer taj put, SLOBODA JE
OSTVARENJA i možeš je podariti
samo samome sebi, ako
uistinu žarko želiš.
Doći će jutro, a doći će i
dan, kad buđenje bit će
pozdravljeno suncem, a ti
izgovorit ćeš na sav glas:
«SLOBODAN SAM, SRETAN I
NESPUTAN».
Ja sam samo, jednostavno i
zato, zato što sam samo ja.
Ja sam slobodan na svom
putu života, kojeg pronašao
sam sam, jer zapravo otkrio
sam sebe, što tražio sam se
toliko dugo, da već je
postalo zamorno.
Usput lutao, tumarao i često
zalutao, negdje baš
tu usput.
Ali sretni trenutak je negdje
u potaji čučao i čekao
i pazio na mene.
I moj život sada, samo u
mojim rukama stabilno živi
i odlučuje o tome, odlučuje
sam hoće li pružiti nekom
svoje sklopljene ruke u
kojima drži sve ono što ima.
Pružit će uvijek i samo
uvijek, tek da osjeti druge
koje se pružaju, da i same
nađu ono šta traže.
Ali ponekad treba prvi
pružiti nekome nešto, tko
također luta i ponekad ga
treba i povesti sa sobom
ili otići za njim, da spozna
kuda će, kako će, a i zašto će.
I ruke treba pružiti
možda zato što jednom
tebi nisu bile dane, a
možda zato što si tada
morao biti sam i tražiti.
umjesto da te traže.
Vrtjeti se možeš u tom krugu
koji se okreće, jer u njemu
mnoštvo je isprepletenih
prstiju, pa i onih
bez sjaja, zla i čuđenja i
iščekuju samo da ih netko
zgrabi, obuzme i zapleše
poletom buđenja.
Zato hej ti i
«HEJ I VI»,
ti čovječe što spavaš
probudi se,
osvijesti se i digni se
iz kome, nemoj samo sanjati
o tome.
Probudi se i pretvori san u
javu, jer to je tako lako
moguće, a ne moraš se
truditi posebno uopće.
Tako jednostavno zvuči.
ZNAM.
Tako i je.
Sada.
Za mene.
To tvoje putovanje od sna
do jave, neizbježno je
moralo takvo biti.
Besciljno, zamagljeno
sputano i trnovito.
I morale su suze teći,
moralo te ograničiti stotinu
strahova raznih, tabani ti
krvavi biti i ranama
prekriveni.
ALI ZAŠTO?
A ti si se tako trudio.
I što si više nastojao
put je bio zamorniji, bolniji
i prazniji.
Upoznao si tugu, jad i bol,
družio se sa beznađem,
opsjedao se nemogućim i
graničio sa normalnim.
I tada nasta rupa, kao u
svemiru.
Praznina, ništavilo i kaos
ujedno.
KAKAV NERED
Kuda, kako i na kraju zašto.
Nisam nigdje, a nisam ni tamo
gdje me ima.
Ne, ja nisam odavde.
Ovo nije moj vrt, u ovom ni
korov ne uspijeva.
I ja ne rastem ovdje.
Tko se izgubio?
Svi, samo neki ili možda
SAMO JA.
Netko mi je jednom o utopiji
pričao.
Nisam imala pojma.
I postoji li takvo mjesto
ili je i to samo bajka?
«Hej ti, a želiš li ga naći,
zaista naći pa i u mraku»?
«Da, zaista želim izlaz iz đungle
naći, ali kuda ću, kako ću i
posljednji put pitam nekoga,
ako nekoga ima, pitam ZAŠTO?
Zašto se to upravo meni
dešava, na ovaj način»?
«A ZAŠTO DA NE» – odgovara.
«Stvarno, a zašto da ne» – pitam se.
Ne želim više putovati bez
cilja.
Ne želim lutati i gubiti se
putem.
Ti utopijo, moja si UTOPIJA.
Nestvarna, nejasna, savršena i
nekako božanska.
Osjećam da si mi blizu tu,
gdje bez okvira stojiš.
Vidim te u magli, nazirem
konture prepoznatljive; jedva
vidljive, ali uporno stoje
u još neistraženom odlomku
svijesti moje.
I počinjem te zvati, a
mislim se kako ću.
I ozbiljno prizivati u
misli svoje, da potaknem
bar malo, neke pozaspale
sive stanice moje.
Čula si i razumjela, a ja sam
te odmah prepoznala.
Sad te jasno vidim.
I zaista si moja sva.
I VIŠE NIJE VAŽNO KUDA ĆU,
JER ZNAM ZAŠTO ĆU.
A ZATO ĆU, JER SAM ROĐENA
I ZAPISALI SU DA MORAM
ŽIVJETI.
I DOK GOD ŽIVIM
ZNAM DA JESAM TO
ZBOG ČEGA SAM SE RODILA,
ŠTO ZNAČI DA IDEM
DOBRIM PUTEM I NE
MORAM SE VIŠE PITATI
KUDA ĆU!
Tada samo digni ruke
od većine svega.
Zaboravi ono sve
šta dobro nije bilo.
Izbaci sve ono
šta nije moglo biti.
Praznine popuni osjećajima
onih sretnih dana.
I sjeti se onda samo,
šta je to šta uporno tražiš?
Možda si to samo ti.
I za čim si zapravo težio i
težiš već pola života svoga?
I što i o čemu uporno sanjaš?
U jednom trenutku, bljesak
uz odgovor, na pitanje
davno.
I otvori oči i digni se,
stani na noge čvrsto i
uhvati sebe u ruke svoje,
nedaj si pobjeći.
Drži tako život svoj u tim
rukama i vjerab budi
svojim iskrenim željama.
I drži ga s ljubavlju,
jer držeči ga tako
imaš samog sebe,
samopouzdanje za kretanje u
bilo kojem pravcu,
samokontrolu koja te sigurno
od zla dalje drži,
vjeru u sebe za
mogućnosti kojima ne zna se
broj.
Ispruži ruke prema svijetu,
okreni ih u pravcu
u kojem želiš ići i otvori
dlanove,
da pustiš sebe, da odeš
tamo gdje želiš tada biti.
Misli pritom šta ti pričinjava
zadovoljstvo i veselje,
misli o najvažnijem porivu
koji te nosi, zanemari malo
druge i njihove sebične želje.
Podari si slobodu i uživaj
u njoj, vjeruj uvijek i
vjeran budi svome sebi i
ništa te više skrenuti neće
ni uznemiriti jako, tako
da boli.
Ti si čovjek, razumno biće.
Sam stojiš iza svega što je
od tebe došlo,
jer nitko neće uvijek,
bezuvjetno iza tvojih leđa
stati, sad kad
upravljaš sam sobom,
što su do činili oni, koji
mislili su da rade ti dobro.
Ti si jedna jedina jedinka
među milijunima njih i imaš
potpuno, apsolutno i
neoborivo pravo da živiš
ovaj život kao čovjek, kakav
zaista želiš da budeš.
Zato idi i živi, bez imalo
grižnje savjesti koju su
ti usadili, bez onih nepisanih
pravila tuđih koja su
ti nametnuli.
HEJ SVIJETE, TO SAM JA,
JA ŽIVIM,
JA SAM POSVE ŽIV
I BUDAN.
I SRETAN SAM OVDJE GDJE
SAM DOŠAO,
DOŠAO DA OSTANEM.
ZADOVOLJSTVOM ISPUNJEN JE
ŽIVOT MOJ I BITI ĆE TAKAV,
MA GDJE DA ODEM;
DA ODEM KAŽEM;
NE DA VIŠE IKUDA BJEŽIM.
I SVAKI DAN, ISPUNJEN I
SRETAN ĆE BITI.
KAO DA JE ZADNJI.
Pitajte me vi
koji ne znate, a
znali biste ipak.
Pitajte me djeco, a
mogli bi i odrasli,
jer ja sam društveno biće
i rastem tamo
gdje sam nikla.
Rastem i rastem
malo visoko i
vidim daleko, gledam
u nešto više od života.
Čujem zvukove,
napjeve i melodije
kao u jednom,
tei puta sanjanom snu.
Ali i kad sam budna
sve je opet tu.
Pitajte me vi
koji radoznali ste,
koji želite znati.
Tu sam i pružit ću
ruke
ka istini za koju znam,
pružit ću ruke
prema vama
koji znate šta je to
vrijedno.
A svi vi,
koji ne znate,
koji ne želite znati,
za vas nekako baš
i ne marim i ne
opterećujem se više.
Ravnodušnost ste samo
od mene dobili,
a ni ja od vas ne
trebam ništa, jer
bezvrijedno je sve što
davali ste.
I ruke moje zakopane
duboko u džepovima pokraj
vas hladno stoje.
I napokon isto je i sa vama
ili bez vas, jer iako
postojite ja vas ne vidim,
gledam kroz tijela vaša.
Ja vas ne čujem
jer nadglasani ste
nepostojećim zvukovima.
I došla sam do kraja
priče ove
ili tek do početka nove,
još nitko ne zna,
pa ni ja tako mala, a mnogo
veća.
Ušla sam u taj krug VJEČNI,
koji se vrti
bez početka i bez kraja,
prije mnogo rođenja i
poslije mnogo smrti.
A on se stalno vrti,
kao potok teče
i stalno se kreče, ne želi da
stane i nikog ne čeka.
A ti putniče što čekaš
red za ukrcaj svoj,
još te drži strah i propuštaš
krug za krugom,
misleći o nečem sasvim drugom.
BUĐENJE. BUĐENJE.
Zazvoni i budi se,
ne daj se zavesti u san.
Ne čekaj više, uskači odmah
ako zaista želiš,
jer ako upadneš unutra naglo
i padneš,
još ćeš brže ustati, pa naučio si
davno kako je to padati.
Možda te dignu na noge
i nečije ruke pružene,
ali nevezano, stajati ćeš
spokojan, snažan i zauvijek
sretan, što spoznao život
i u životu sebe i što
svaki trenutak
neizmjerno je važan.
Možda mnogi ne razumiju
uopće o čemu se radi.
O osjećaju koji je
nedostupan slovima da ga
zapišu, napišu ili prepišu.
O osjećaju divljem,
svetom i ponosnom
i riječima neopisivom.
O OSJEĆAJU KOJI BI SE
MOŽDA MOGAO I ZVATI:
«OSJEĆAJ PRIPADNOSTI KRUGU,
VJEČNE OPĆENITOSTI»
p.s. nastavak nije isključen,
krug se i dalje vrti.
Roberta M.
