Ne znaš kuda i kako, ali znaš da moraš krenuti. Ne ide više kao do sada. Bojiš se što ti sutra, prekosutra i svaki sljedeći dan nosi, ali ipak nešto unutar tebe ne može više po starim obrascima. I onda samo kreneš.
Počinje promjena. Možda nitko ni ne zna što se sve zbiva unutar tebe, u vlastitoj koži živiš samo ti, tvoje misli, tvoje emocije, sve tvoje skriveno od vanjskog svijeta.
Ne možeš više zadovoljavati tuđa očekivanja, slijediti tuđa pravila i živjeti nečiji zamišljeni život.
Neki glas unutar tebe laganim tonom šapuće da moraš dalje. Dalje od svega što ne ispunjava tvoje srce, od svega što je samo radi forme.
Javlja se u tebi spontanost, čežnja puna želje za životom, onakvim kakav još možda nikada nisi ni iskusila. Životom koji je obojan raznim bojama, u kojemu si vlastiti kreator svega što želiš.
Mnogi će te u čudu gledati i govoriti kako je sve u redu te da ne treba ništa mijenjati. Ali, ti znaš da treba. Ostalo je toliko neostvarenih snova u tvome biću koji čekaju svojih pet minuta. Ne samo pet minuta, već i puno više od toga.
Ne možeš se više praviti da je sve u redu jer duboko u sebi znaš da moraš krenuti svojim putem.
Počinje se javljati strah, tisuću upitnika i onih „Što ako?“ i „Da, ali…“
Osjeti strah u njegovoj punini, nemoj ga potiskivati, pusti neka bude tu, ali mu ne dopusti da te obeshrabri da kreneš u svom smjeru.
Kako je jednom rekao Ivo Andrić „Mnogo smo se puta bojali, a trebalo je samo živjeti.“
Prepustiti se struji života može zvučati jako zastrašujeće, pogotovo ako ste stalno u kontroli svega oko sebe i u sebi.
Sve što si do sada kontrolirala, nema više smisla, shvaćaš da je vrijeme da pustiš da sve ide svojim tokom.
Baš kao što rijeka teče.
Ego želi kontrolu, ljubav otvara srce.
Možda ćeš neke ljude u ovom procesu morati pustiti, neki će sami otići, neki će se ljutiti. Neki će biti povrijeđeni.
Ali ovaj put znaš da moraš stati na svoju stranu, a ne više biti ono što drugi žele da budeš.
Stati na svoju stranu nije uvijek lagano, ali ne ide drugačije. Dosta je bilo guranja sebe u stranu da bi drugima bilo dobro. One osobe koje ostanu kraju tebe, vjerojatno su baš one koje su oduvijek i trebale biti ovdje.
Svima ostalima poželi sve najbolje i samo ih pusti. Pusti za svoje dobro jer na duge staze jedino to ti može donijeti potpuni mir i spokoj.
I sada znaš da to nije sebičnost, nego zdrava briga i ljubav prema sebe. Spoznaja da se ne moraš više umanjivati i gušiti da bi drugi bili sretni, a ti duboko u sebi nesretna.
Dopusti si promjenu neka teče polako i prati svoj unutarnji glas, On najbolje zna što ti treba i kuda želiš ići.
Izlazak iz vlastite ljušture je poput promjene gusjenice u leptira. Da bi leptir zamahnuo svojim vlastitim krila potrebno je da se pozdravi sa životom gusjenice i pređe u drugu fazu svog života. I ta promjena će biti bolna i polagana, ali to je tvoj put do vlastite autentičnosti i vlastitih krila za let. Tuđa krila nikada neće biti tvoja niti tvoja ikada mogu biti tuđa.
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, savjetnica u procesu gestalt psihoterapije.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:[email protected]
Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com
