Iako živimo u vremenu i na prostoru u kojima je sloboda čovjeka, ne samo vrijednost koja se podrazumijeva po prirodi stvari, kao nešto što jest samo po sebi, nego i deklarirana vrijednost, toliko je mnogo onih koji čeznu biti slobodni, a toliko je malo onih koji to zaista jesu. Nije li to paradoksalno?
U čemu je ključ? I u čijim se rukama nalazi?
Čovjek ne može biti slobodan ako ne vlada sobom. (Epiktet)
Sloboda je volja da budemo odgovorni za sebe. (Friedrich Nietzsche)
Sloboda znači odgovornost. To je razlog zašto većina ljudi pred njom strahuje. (George Bernard Shaw)
Sloboda i radost ne postoje izvan tebe. Reci da su u tebi i u tebi su. Reci da su tvoje i tvoje su. (Richard Bach)
Svatko od nas OVDJE kao unikatni djelić jedinstvene cjeline, da bi s njome bio povezan i u nju integriran, cijeli svoj životni vijek prilagođava svoje korito života onim i onakvim strujama kakve mu donosi ta zajednička rijeka koja nas sve nosi. Zato što duboko u sebi znamo da ne možemo postojati ni opstati kao odvojeni dijelovi te cjeline, već (iako je svatko od nas jedinstven i nezamjenjiv) samo kao dijelovi koji su u tu cjelinu duboko integrirani i čije se niti isprepliću s nitima drugih njezinih dijelova na materijalnoj, duhovnoj i energetskoj razini. No, svatko od nas sam je odgovoran za svoj udio, za svoju nit, za put koji njegova duša treba prijeći do ostvarenja svoje svrhe i povratka Njemu.
Svatko od nas je sam i jedini odgovoran odlučiti hoće li, dokle god je OVDJE, biti slobodan. Slobodan da u toj jedinstvenoj cjelini koje je dio bude ono što jest u suštini svoga bića u svakom svom izričaju – mislima, riječima, djelovanjima, nečinjenjima. Baš zato što je sloboda prirodno stanje uma – najmoćnijeg, ali i najmanje istraženog i najmanje poznatog dijela našeg bića, nitko i ništa izvan nas samih ne može nam ni dati ni oduzeti ključeve naše slobode. Samo i jedino mi sami smo ključari za vrata svoje slobode.
Ako je tako, ako svatko od nas nosi ključ svoje slobode u svojim rukama i u svakom trenutku, prilikom svake odluke ima mogućnost otključati vrata izbora i odlučiti za sebe što će, kako će, kamo će, kako će…, zašto velika većina ljudi vrlo često i čitav svoj životni vijek OVDJE ostane zaključana u (svojoj) neslobodi?
Jer sloboda je = odgovornost za svaki naš izričaj, za svaku našu manifestaciju vlastitoga jastva prema svemu i svakome onome što je izvan nas. Zbog toga se mnogi unaprijed, prije nego što su i pokušali otključati vrata svoje slobode i proviriti van, odriču svoje slobode. Jer, odričući se svoje slobode, oslobađaju se i odgovornosti za sve ono što donosi odabir biti slobodan, biti svoj. No, je li to oslobađanje od odgovornosti biti slobodan doista oslobađajuće? Je li ono doista olakšavajuće?
Možda, na prvi pogled. Možda, prividno. No, gledajući s mjesta u kojemu prebiva naša duša koja čezne za time da bude ostvarena (jer to i jest razlog zbog kojega smo sada OVDJE), svako odricanje od odgovornosti da budemo ključari vlastite slobode ujedno je i zatvaranje vratiju istinskoj radosti naše duše čije je prirodno stanje biti slobodna.
Zato, ne odričite se tako olako prirodne vam datosti da budete slobodni (i ujedno odgovorni) biti to što jeste i izražavati svoju jedinstvenu prirodu i ne polažite ključeve svoje slobode u nečije tuđe, nepoznate ruke u zamjenu za odricanje od odgovornosti da budete slobodni. Jer mjera radosti i osjećaja samoostvarenja koju donosi odabir biti slobodan (i odgovoran) za sebe neusporediva je s mjerom skučenosti vlastitoga bića i ograničenosti ostvarenja njegove suštine ako ključeve svoje slobode predate onome koji je izvan vas samih.
Martina Setnik
