Živimo u vremenu u kojem čekanje nije moderno. Razvoj tehnologije omogućio nam je brojna zadovoljstva dostupna na svakom koraku bez puno muke. Odavno su prošla vremena kad je jedino juha iz vrećice nosila oznaku instant, danas imamo tu čast pohvaliti se instant životom.
Pored toga i uspjeh mjerimo mjernom jedinicom količine koja ne trpi nikakvo čekanje, a biti zaposlen je stanje koje smo gotovo glorificirali. Jer, čemu čekati? Život je ionako prekratak.
Preuzmi kontrolu nad svojim životom, planiraj sve u detalje barem pet godina unaprijed, educiraj se, usavršavaj, konstantno radi na sebi, ne troši dragocijeno vrijeme na gluposti – jer učeni smo da bi nešto postigli moramo se pokrenuti, neće nam ništa pasti s neba. I to je istina.
Ali kao što to obično biva sa gotovo svime čega se mi ljudi možemo dokopati i ovu smo životnu filozofiju doveli do ruba ekstrema.
Količina stresa u našim životima je ogromna, nikad veća zapravo. Napeti smo, nestrpljivi, nervozni, pucamo na najmanje sitnice, jer naš prebukirani raspored ne dozvoljava pogreške, kao ni sporost u postizanju bilo čega.
Izgubljeni smo u buci, moru informacija kojima se neprestano izlažemo s ciljem da budemo brži, veći, jači…
Osim što smo potpuno smetnuli s uma da zaposlenost ne znači ujedno i produktivnost, zaboravili smo i na dobru staru umjetnost čekanja.
Prisjetite se vremena prije sveg ovog internetskog ludila. Čekali smo puno toga, više i češće. I bili smo sretniji, zadovoljniji. Čak i kad je riječ o sitnicama poput kupnje cd-a omiljenog benda, nove knjige omiljenog autora, planiranja odlaska u kino da bi vidjeli dugo isčekivani film – danas jednim klikom miša, ne izlazeći iz kuće dobijemo to sve. Tada su to bili događaji koji su nam puno više značilli jer su uključivali našu involviranost, prostor za maštanje, dogovaranje s društvom, više komunikacije. I naše zadovoljstvo je bilo puno veće nakon što bi željeni objekt konačno dospio u naše ruke.
Kad nam se sve nudi na dlanu, gubimo interes. Kad nestrpljivo biramo prečace ili gomilamo ono što smatramo postignućima, ne osjećamo onaj trijumf, adrenalin koji nas drma svaki put kad dobijemo ili postignemo nešto što smo isčekivali određeno vrijeme, što smo pažljivo njegovali i prepuštali vremenu da mu podari najbolji mogući oblik. Bilo da se radi o skupocjenim čizmama koje smo, umjesto impulzivne kupnje, strpljivo dočekali na sniženju, bilo da je riječ o važnim životnim odlukama, planovima i željama.
Sve što čekamo, u našim očima dobiva na vrijednosti. Jer jedino su jeftine stvari one o koje se saplićemo, kojih je posvuda u velikim količinama i koje su dostupne apsolutno svima. A baš svi volimo ono što ne može imati svatko, zar ne? Ono što u nama budi osjećaj da smo posebni, da smo i sami vrijedni jer posjedujemo ili činimo nešto što ne može imati ili činiti baš svatko.
Neki dan, moj četverogodišnji sin je počeo igrati nekakvu igricu na tabletu. Radilo se o automatu punom kinder jaja u koji si morao ubaciti novčiće da bi dobio kinder jaje, otvorio ga i skupljao figurice, bodove, novčiće i slično. Iako poprilično dosadna i nezanimljiva igra, njega je intrigirala i uporno joj se vraćao. Zanimalo me zašto pa sam neko vrijeme provela promatrajući ga dok igra.
Većina kinder jaja u tom velikom automatu su bila bijelo-crvena, onakva kakva su inače. Tek nekoliko jaja bila su žuto-crvene boje. Svaki put kad bi ubacio novčiće i dobio bijelo-crvena jaja, Noa je razočarano uzdahnuo, no nastavljao je igru i s iznimnim veseljem otvarao žuto-crvena jaja kad bi ih konačno dobio. Kad sam ga upitala zašto toliko želi ova druga, rekao mi je: Zato što su rijetka.
Čak i djeca mogu prepoznati moć onoga što se čeka.
Naša želja da sve kontroliramo, postignemo što više i što prije, te podredimo pravilima i rokovima stvara pritisak koji, osim što narušava naš prirodni ritam, može dovesti do niza drugih problema, u prvom redu niskog samopoštovanja i samopouzdanja kad napredak ne ide onako kako smo planirali.
S druge strane, čekanje kreira prostor i vrijeme u našem mozgu. Čekanjem smo bliži ritmu koji je našem biću prirodan, nestaje pritisak da svime moramo upravljati, stvara se tok, prostor za promjene.
To je onaj osjećaj kad nešto zacrtate, ali ne forsirate tok razvoja već puštate stvarima da se odvijaju po nekoj svojoj logici čak i onda kad se čini da vas svojim razvojem zapravo odvlače od onoga što ste naumili.
Zašto je ovo važno? Jer se vi kao osoba u ovom procesu razvijate, jer dobivate priliku da svoje želje izbrusite do nekog svog osobnog ideala koji imate ili priliku da shvatite da je nešto drugo bolje ili važnije za vas. U najmanju ruku postanete spremni nositi se s promjenama koje vaši planovi jednom kad se ostvare zahtjevaju. I ono najbitnije ono što dobijete svojim čekanjem cijenite i volite puno više nego ono što vam se nudilo servirano na dlanu.
Ponekad je čekanje nužno. Čekanjem određene stvari sazriju i pruže nam puno više užitka nego u slučaju kad smo ih požurivali i zahtjevali plodove što prije.
Ponekad čekanjem mijenjamo sebe. S obzirom da ne žurimo i ne zahtjevamo imamo vremena dobro sagledati sve, puštamo promjenama da se razvijaju unutar nas.
Ponekad čekanjem mijenjamo ishode onoga što želimo ili smo mislili da želimo. Ovo nam možda najteže pada jer nesigurnost i nepredvidljivost su stanja koja nam nisu baš draga, ipak ni nagle promjene ishoda ne bole ni blizu koliko greške koje počinimo zbog svoje brzopletosti, želje da što prije nešto postignemo i tek naknadno shvatimo da smo odradili traljav posao.
Ne miruje li sama priroda cijelu sezonu, spava kroz zimu, jedva dajući ikakve znakove života, da bi na proljeće procvjetala baš onako kako treba?
Brankica Stanić, brankicastanic.com
