Izvorno je ovo neprocjenjivo znanje o karmi i reinkarnaciji dato u najstarijim spisima svijeta – Vedama, gdje je detaljno objašnjeno, a odakle se dalje širilo svijetom kroz znanosti i religije.

Prenosimo zanimljiv tekst s blog.dnevnik.hr o dokazima vjerovanja u reinkarnaciju ranih kršćana, posebno zbog Uskrsa i zbog toga što većina tzv. kršćana ne vjeruje u reinkarnaciju, nesvjesni da su njihova braća u davnini u nju vjerovala! Na žalost, ideja reinkarnacije se nekim moćnicima između 4. i 6. stoljeća nije sviđala (nije bila podobna za potrebe vladanja i moći) pa je na koncilima prikladno ukinuta i izbrisana iz tako preuređeno iskasapljenih spisa i službenih učenja.

“Nauk o reinkarnaciji nije samo dalekoistočna misao i ideja, to je jedno stabilno učenje i razumijevanje i u grčkoj misli Pitagore pa i u ranom kršćanstvu kod Origena.

Iako još nemamo potvrdu da su predkršćanske zajednice esena i nazarena (sa kojima se je Isus družio i odakle su nikli pojedini apostoli) naučavali reinkarnaciju, ona je zasigurno bila tajni nauk za odabrane, a iz nekih ukaza npr. ranog spisatelja i povjesničara Josipa Flavije možemo doznati da je kult esena bio u svemu sličan pitagorejskoj školi, a ona je naučavala reinkarnaciju.

Isto tako nauk o reinkarnaciji ima svoje tragove u biblijskim tekstovima neposrednim i posrednim ukazima, a pošto je taj nauk neke smetao, on se je iz biblijskih tekstova i proročke riječi uklanjao ali na jedan nespretan način pa su tragovi negdje očigledni.

Pogledajmo sad taj izvor spoznaje:

I Isusov brat, nazaren Jakov (3:6) spominje točak rađanja ukazujući da oganj grijeha koji sipa nezauzdan jezik može da nas baci u pakao, u plamen gorkih sudbinskih nevolja tokom više utjelovljenja i rastjelovljenja duše, tokom više Eona: »Tako se i jezik nalazi među našim udima, prljajući sve tijelo i paleći točak rađanja – tňn trohňn ts genéseMs, i zapaljujući se od pakla.«

»Ako smo se samo u ovom životu uzdali u Krista, jadniji smo od svih ljudi« (Korićanima 1.15:19).

U ovim životima, gdje Krista ne gledamo u Njegovoj Slavi, možemo se samo uzdati.

Što učenici Isusu za slijepca koga će iscjeliti nisu rekli: “Učitelju, kako su njegovi roditelji zgriješili te se slijep rodio?”, već “Ko je zgriješio: on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” – Zašto su to pitali? Zato što ih je Isus učio reinkarnacijskim ciklusima, a s druge strane bili su i pod presijom judejskog učenja da djeca nasljeđuju grijehe roditelja.

U ‘Knjizi mudrosti’ (8:20 ) da se pročitati slijedeći ukaz: “Jer sam bio dobar, UŠAO SAM U TIJELO BEZ LJAGE.”

Kad je bio dobar? Jedino u prošlom životu! Princip je da čovjek iz života duhovno ili napreduje ili pada pa ima osnove da se neko rodi u različitim religijskim, ideološkim i drugim „temeljima“.

Neki iz jevrejskog naroda, gledajući Isusova čudesa, mislili su da je on reinkarnacija proroka Ilije ili Jeremije (Matej, 16:14 ).

Za one koji uspješno završe životnu školu u Dolini suza kaže se da će Bog otrti svaku suzu sa njihovih očiju (Otk. 7:17 ), kaže se da će postati stup Božjeg Hrama, “i neće više izaći napolje” (3:12, up. 22:15 ), u gorki reinkarnacijski tok (samsara na sanskrtu).

Gospod svojim učenicima ukazuje da će se na kraju starog svijeta opet morati roditi, da će opet biti proganjani (Matej, 24:9) pa i ubijani da bi ušli i vratili se u Njegovo Carstvo: “Niko ne može ući u Carstvo Božje ako se ne rodi iz mesa i Duha.” (Ivan/Apolos, 3:5 ).

Gospod svojima ukazuje da će ih u novom životu uskrsnuti, probuditi i pozvati opet za sveti život, za svete kraljeve-svećenike” “Uistinu vam kažem da ćete vi koji pođoste za mnom, U NOVOM ŽIVOTU, kad sjedne Sin Čovječji na prijestolje slave svoje, sjesti i sami na dvanaest prijestolja …” (Matej, 19:2) Riječ je o 144.000 židova iz 12 plemena… oni koji taj nalog nose do kraja starog svijeta kroz reinkarnacije.

Ljubljenome učeniku, Ivanu, Krist najavljuje da će ostati na zemlji, u reinkarnaciono-služiteljskom toku, sve do Njegovog slavnog Dolaska (Ivan, 21:22), najavljuje mu da će se na kraju staroga svijeta opet roditi i opet prorokovati pred mnogim narodima i plemenima i jezicima ove zemlje (Otk. 10:11 )

Za nemilosrdne Gospod najavljuje patnička utjelovljenja: “Teško vama bogati pohlepni! Jer vi ste U OVOM ŽIVOTU utjehu svoju primili! Teško vama koji ste siti sada, jer ćete /u budućem životu/ gladovati.” (Luka, 6:24-25 )



«Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku»

Kako razumijete ovu biblijsku poruku?

Niste li je valjda doslovno shvatili po čemu ispada da je Bog materijalan i da ima materijalno tijelo kao i čovjek pa tako stvori čovjeka na Svoju priliku. Obično se formalno razumijeva da je Bog duhovan, da nije u propadljivom tijelu materije ali gle nerazumijevanja: za čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku kaže se da je to čovjek u tijelu, materiji.

Ono što Bog stvori na Svoju «sliku i priliku» ipak je samo duša koja ima svoj duhovni oblik, koja je nematerijalna i sačinjena od vječnog materijala -Božjeg Duha, Sveprožimajuće Sile. I to stvaranje je bilo zapravo duhovno stvaranje, stvaranje duhovnih kristaliziranih oblika iz materijala Duha Božjeg.

U jednom dijelu tog duhovnog svijeta uslijedila je znatiželja, zavist ili pobuna i ti stanovnici duhovnog svijeta zajedno sa pripadajućim duhovnim planetama doživjeli su odvajanje od duhovnog svijeta te je sa smanjenim zračenjem Duha Božjeg u te svjetove došlo do transformacije duhovne građe i tako je došlo do materijalizacije; stiskanja, zgušnjavanja, ogrubljavanja odnosno prekrivanja duhovne energija i tako su nastali materijalni svjetovi pada.

Duša se postepeno komprimirala, a na sebe je dobila grubi materijalni omotač ili tijelo. Biblija kaže tako da je Bog Adamu i Evi dao kožu da se obuku pošto su shvatili da su goli, griješni. «Gol» u Bibliji znači grješan ali to ne znači da su Adam i Eva obukavši «kožu» sakrili tu grešnost.

«Koža» ili meso tijela tako ujedno simbolizira i REINKARNACIJU (re – in – karne – ponovo u meso) jer materijalno tijelo nije duhovno, ono je vremenski raspadajuće /rađanje,starenje, smrt/ pa s vremenom zahtijeva novu «kožu», novo tijelo, novu REINKARNACIJU.

Zašto zahtijeva? Pa zato jer mora se ispoljavati, djelovati, svijest ispoljavati, a to ne može u duhovnom svijetu odakle je sama sebe prognala.

Razumljivo je da svijest čovjekova i misli dolazi od duše i da svijest nije kombinacija kemijskih reakcija, da svijest nije proizvod tijela, materije. Jedino što znanstvenici još nisu uspjeli teorijski obraditi je KAKO NASTAJE SVIJEST, OSJEĆAJ JA JESAM I KAKO NASTAJU MISLI. Zašto nisu uspjeli? Pa zato jer ne mogu materijalnim umovima i instrumentima prodrijeti u logiku duhovne energije, Boga i duhovnog svijeta.



Duša nije stvorena seksualnim činom

Valja tako shvatiti da se duša ne stvara ljudskom voljom i naporom, da dušu ne stvara čovjek u seksu svojim često grješnim činom seksualne raskalašenosti kao neki nusprodukt. Čovjekova uloga u razvoju života, u nastanku čovjeka je značajna i tu postoje određene granice, ali sam čin nastanka duše koja je na «sliku i priliku Oca» nije produkt ljudskog seksa.

Nije Bog primoran stvarati duše tako što će se angažirati kroz sve moguće seksualne činove tj. da će pratiti volju čovjekovu za razmnožavanjem ili nastankom djeteta neplaniranim spolnim činom začeća. Takvom logikom ispalo bi da čovjeka »dušu» stvara čovjek svojom voljom, a ne Bog,tj. da se Bog nalazi u sporednoj funkciji sluge čovjeku u njegovom stvaranju.

Stvar je drugačija: grješna duša primorana je da se veže za grješnog čovjeka, da ulazi u njegovu porodicu rođenjem i da sa njim dijeli ono što je kroz mnoge reinkarnacije zaslužila. Svjetlija duša koja je mnoge grijehe sa sebe skinula i koja zrači čišćom sviješću ima mogućnost da se utjelovljuje kroz tijela duhovno naprednijih roditelja.

Ovo dakle ima smisla: da se svako rađa u onakvim okolnostima kakve je u prošlim inkarnacijama zaslužio svojim djelima. Tu nalazimo odgovor zašto je neko bogat ili siromašan, gladan ili sit, lijep ili ružan, sretan ili nesretan…

Pad duše

Svaka duša sama sebe opterećuje ili rasterećuje, Bog ne iskušava, ne stavlja duše u kušnju koju one i ne bi mogle podnijeti – Bog ne može biti uzrok nečijeg pada već pad uslijed frustracija ili karmičkih nesreća, zadužena duša je sama sebe povrijedila prošlim djelima.

Istina je u Bibliji prikrivena u «tragovima»ALI NE I SAKRIVENA ! Možemo naići na mnoge stihove koji kažu da je duša nešto drugo od tijela, dakle da nije nerazdvojivi spoj duha i materije, da je duša došla, pala iz duhovnog svijeta napustivši Boga i da se toj našoj duši, nama, valja vratiti natrag u duhovni svijet Bogu.

To je sasvim drugačije učenje od ideja da je duša nastala na Zemlji rođenjem i da ispašta i grijehe Adama i Eve te da sve to nadopunjava svojim grijesima, bla bla bla itd. itd.

Isusove prispodobe o kraljevstvu nebeskom gotovo sve redom govore isto: o izgubljenom sinu koji živi u grijehu i patnji i koji se budi i vraća se Ocu i u biti podržavaju učenje o padu duše iz duhovnog svijeta i potrebi duše da se vrati u duhovni svijet. Svaka duša koja pobijedi grijeh postaje «pobjednik» koji se vraća u duhovni svijet tako što postaje «stupom u hramu Božjem odakle sigurno više neće izići».

Pronađite taj stih u Otkrivenju po Ivanu, on tako govori o duši koja je napustila Očev hram i koja se vrativši se natrag u duhovni svijet, upoznavši grijeh i odvojeni život od Boga, vraća natrag i postaje «stup u hramu nebeskom», stanovnik Neba kojeg više nikad neće napustiti!

Mnogi stihovi Biblije uče da je duša «gost u ovom svijetu», da « više voli otići iz ovog tijela i vratiti se u domovinu ka Gospodinu».



Religija bez učenja o reinkarnaciji je pusta tlapnja

Bez ove inspirativne istine koja je jasnija u istočnim učenjima ali i u apokrifnim kršćanskim evanđeljima i proročkim objavama danas, nema niti pravog buđenja duše niti prave težnje duše. Sve ostalo je obična religijska maškarada.

Mnogi nedovoljno upućeni i nedovoljno pronicljivi ljudi iz institucionalizirane crkve odbacuju reinkarnaciju (metempsihozu, reinkorporaciju, transmigraciju, gilgul) duše pod izgovorom da je to isključivo ‘pagansko’ učenje. Time pokazuju i svoje predrasude spram tzv. paganskih naroda. Oni ne shvaćaju da su stari Indusi, Heleni, Egipćani, Perzijanci,… poznavali učenje o reinkarnaciji zato što im ga je Bog i njegove svete inkarnacije uključujući Krista donosile u svojim dobrovoljnim inkarnacijama.

Oni ne shvaćaju i neće pročitati da je Gospodin još preko proroka Malahije ukazao da su svi drevni narodi, ne samo tvrdokorni Jevreji, mogli čuti Njegovu riječ, da je među sve njih Gospodin Svjetlosti ustanovio svagdašnju žrtvu paljenicu (prinos miomirisnog tamjana) i čistu žrtvu zahvalnicu (prinos plodova zemlje, kruha…): “Jer od istoka do zapada veliko je Ime Moje među narodima i na svakom mjestu prinosi se kad i čista žrtva Imenu Mojemu, jer veliko je Ime Moje među narodima – govori Jehova nad Vojskama.” (1:11 )

To je autentični stih koji literalni kasapi nisu stigli iskasapiti, a ono što ide poslije njega je dometak čulnih ljudi, nadodavanje koje stoji u kontradikciji sa ovim svetim ukazom. Jevreji su bili izabrani narod u tom smislu što je Gospodin među njih poslao najveći broj proroka, ali ni mnoge druge potomke Abrahama, oca mnogih naroda, Gospodin nije zaobišao.

Apostol Petar ukazuje: “… Bog ne gleda ko je ko, nego u svakom narodu onaj koji Ga poštuje i tvori pravdu mio je Njemu.” (Djela, 10:34-35 ) U svim narodima Gospodin je podizao proroke, a da bi neko bio prorok njegova duša mora biti predodređena u Nebu za to, mora sići sa Neba. I takve svijetle duše su na zemlji često stradale i bile su progonjene, iako su pravednički živjele, zato da bi se na njima pokazala Božja slava.

Tko odbacuje reinkarnaciju?

Reinkarnaciju odbacuje onaj tko ne poznaje optimalno dobro Božji Plan Spasenja i determinizam koji vlada u svijetu. Reinkarnaciju odbacuje onaj tko se ne želi mijenjati, tko je ostao stari čovjek, stari Adam. Odbacivanje reinkarnacije je čin u službi nepravde i Laži, ljudski prestup koji postavlja prepreku Božjem Svjetlu. Krist ukazuje: “Nepravednik neka i dalje čini nepravdu, nečisti neka se i dalje kalja, a pravednik neka i dalje čini pravdu i sveti neka se i dalje posvećuje.” (Otk. 22: 11) A to znači, dok čovjek ne prihvati Krista i kružni tok čišćenja duše, on će u svim inkarnacijama ostati ono što jeste i on će se uvijek inkarnirati dok se ne pročisti.

Egzaktna nauka je jasna: nema posljedice bez uzroka. Poznavali mi ili ne priznavali i ne poznavali uzrok neke posljedice, sve ipak ima svoj determinističko-kauzalni tok. Pišući vjernima u Galiciji apostol Pavle ukazuje: “Ne varajte se, Bog se ne da ismijavati. Jer što čovjek sije – ono će i žeti.” (6:7) – I u ‘Knjizi o Jobu’ slično se naglašava: “Nesrećom ko ore i nevolju sije, nju će i požeti.” (4:8 )

Poricanje zakona uzroka i posljedice, time i transmigracije (reinkorporacije, metempsihoze), neminovno odvodi na put predrasuda i neznanja.

Izvorno krišćanstvo je poznavalo selidbeni tok duše, znalo je da se duša mora reinkorporirati, uzimati nove haljine od mesa, sve dok je teret grijeha pritišće, ili dok u sebi nosi nalog sa Neba, nalog koji traži da služi Bogu na zemlji i da donosi Svjetlo.

U ‘Knjizi mudrosti’ (8:20) da se pročitati slijedeći ukaz: “Jer sam bio dobar, ušao sam u tijelo bez ljage.”



Tuđinac u haljini od mesa

Dok se zasjenjene duše utjelovljuju da bi otplaćivale svoje grijehe ‘teške poput zemlje’ ili da bi služile satani čulnosti, državi smrti, Božji sluge silaze u meso, u uporište Tame, da bi svjedočili za Put Istine i Izbavljenja, da bi donosili svijetlu riječ Spasenja. Čista bića koja se inkarniraju po božanskom nalogu, kada se u materiji probude zakonitim životom i Božjim blagodatnim vođenjem, prepoznavaju sebe kao goste, kao duhovne putnike u tuđini.

Tako psalmista izjavljuje: “Ja sam došljak na zemlji.” (110:19 )

To i apostol Pavle, koji je žudio da se oslobodi zemaljskog šatora, potvrđuje: “… Putnici smo u tuđini, daleko od Gospoda, dok god boravimo u tijelu.” (Kor. II, 5:6 )

Apostol Petar vjernima ukazuje: “Provodite u Božjem štovanju vrijeme svoga života u tuđini.” (I, 1:17 )

U ‘Poslanici Hebrejima’ pismoznalac Apolos Aleksandrijski iznosi za putnike upućene u Obećanu zemlju: “Priznaše da su stranci i došljaci na zemlji.” (11:13 )

Svojim vjernim sljedbenicima Krist ukazuje da će ih vratiti u njihove Nebeske stanove iz kojih su sišli s Njim da bi služili Bogu i čovjeku, da bi se borili protiv grješnog (Ivan/Apolos, 14:3 )

Kao što se Sunce rađa i zalazi, tako i mnoge duše dolaze u ovaj svijet i odlaze preko Krista sa ovog svijeta (up. Ivan/Apolos, 1:51 ) u Nevidljivo. Tako je i Krist, Sunce svijeta, mnogo puta silazio i rađao se u ovaj svijet.

Pravda ili osveta?

Već u Starom Zavjetu susreće se pogrešno zapisan Zakon uzroka i posljedice “Ko drugome izbije oko, bit će mu oko izbijeno”. Tu je zakon interpretiran kao poziv na osvetu: “Oko za oko, zub za zub”. Gospod pak kaže: Ko potegne mač, od mača će stradati. “Ko u ropstvo vodi, i sam će u ropstvo otići.” (Otk. 13:10)

Božji mač je Zakon sjetve i žetve: kad se Mač izvuče iz korica, to kazuje da je negativni uzrok sazrio i da nastupa vrijeme žetve i otplaćivanja. A Ivan Krstitelj, reinkarnacija proroka Ilije, nešto slično kazuje: “Već i sjekira leži kod korijena drveća.” (Luka, 1:9 )

Točak rađanja i umiranja čini točak života. Kada kroz kružni tok čišćenja duše dospijemo do nepomičnog centra Točka, mi izlazimo iz reinkarnacijskog toka. I apostol Jakov spominje točak rađanja ukazujući da oganj grijeha koji sipa nezauzdan jezik može da nas baci u pakao, u plamen gorkih sudbinskih nevolja tokom više utjelovljenja i rastjelovljenja, tokom više Eona.

Točak rađanja potvrđuje i Isus ukazujući da se bojimo onoga koji može i dušu i tijelo da upropasti; dakle da se bojimo griješenja koje nas vezuje za krug rađanja i koje nas baca u zlo i s ove strane i s one strane, i dok smo u tijelu i kad smo izvan tijela.

Čovjek koji ne živi u samospoznaji, tko objesno griješi, neminovno mora kroz nevolju, bol i patnju, kroz ‘tamnicu’ da iznese i otplati sav svoj duševni dug, svu svoju karmu. Gospod u Besjedi na Gori slikovito kaže: “Izbaviti se nećeš odande dok ne platiš i posljednju paru.” (Matej, 5:6) Tko griješi protiv Duha Svetog, za njega nema oproštenja, jer on je svjesno i objesno griješio i on svoj grijeh može samo kroz patnju da oduži, kroz nošenje svoga bremena.

Za slijepog čovjeka koji će biti iscijeljen, učenici Isusa pitaju: “Ko je sagriješio, on /u prošlom životu/, ili roditelji njegovi pa se slijep rodio?” (Ivan/Apolos, 9:2 ) Učenici to pitaju miješajući Isusove pouke o retribuciji, reinkarnaciji sa narodnim shvaćanjima da Bog kažnjava djecu zbog roditeljskog grijeha. No proročki Duh je uvijek ukazivao da zubi neće trnuti potomcima i djeci onih koji su jeli “kiselo grožđe”, koji su činili grijehe, već će svako sam za svoje grijehe, pred Bogom, u zakonu uzroka i posljedice, odgovarati i ispaštati.



Veo zaborava stavlja fokus na sada i ovdje

Čovjek treba biti svjestan da mu je inkarnacijom zatvoren pregled i prema Nebu i prema prošlim inkarnacijama. Tu mu je stavljen veo zaborava. Zašto? Na taj način čovjek se navodi da živi u sadašnjosti, u trenutku, a ne da živi pod teretom brojnih prošlih pohrana i utisaka. Ono što čovjek treba iz prošlosti danas očistititi, to će mu već događaji i situacije dana donijeti i prikazati.

Čovjek koji sebi ne priznaje reinkarnaciju, i koji sebe ne ispituje i ne usavršava, kada nastupe velike nevolje i velika iskušenja lako će upasti u najveću hulu protiv Boga optužujući ga gorko zašto je na njega ‘bezgrešnika’ poslao takve nevolje ili dopustio da ‘odnegdje’ padnu!

Crkveni krišćanin želi tjelesno uskrsenje pa ako bi priznao reinkarnaciju, morao bi shvatiti da postoji samo uskrsenje duše („duhovno tijelo uskrsava“), a tijelo može samo da se preobražava. Ali tko želi da zadrži grijeh koji je činio u tijelu, želi i da zadrži tijelo. Tijelo iz zemaljskih grobova nikad neće uskrsnuti jer „Tijelo je kao voda, kad se rasipa ne sastavlja se više“ (2.Samuelu 14:14).

Crkveni kršćanin puno govori o Božjoj milosti, a ne priznaje reinkarnaciju koja je veliko polje milosti, jer omogućava duši da puno toga za kratko vrijeme otplati, prenese na tijelo.

Zloj sili je u interesu da sakrije učenje o reinkarnaciji ili da ga banalizira kako bi ljudi bližnje i Boga mogli optuživati za svoja stradanja i ispaštanja, kako bi živjeli u huli na Nebo. U kojoj zabludi žive oni koji misle da duša živi samo jednom na zemlji i u tom vremenskom okviru čak može i zaslužiti i ‘vječno prokletstvo’!

Protivnici reinkarnacije površno zamišljaju da se je Krist uzalud žrtvovao ako je život trajan kroz reinkarnaciju. Krist se žrtvovao za spasenje duše koja je u tijelu, kojoj je prijetilo duhovno rastakanje te je on svoju žrtvenu Silu udijelio u svaku dušu kako bi ta sila bila zaštita od rastakanja, umiranja duše, a a druge strane potporna snaga za jačanje čovjekovog duha i buđenja za Život. Ako se ta milost ignorira, Krist će se jednom povući iz duše i prepustiti je paklu rastakanja.

Daljnje zablude su da broj duša na Zemlji mora biti stalan da bi se dokazala reinkarnacija. Ne razumije se da postoje bezbrojni materijalni svemiri i oblici života.”

blog.dnevnik.hr

Prethodna objava7 stvari koje SVAKA žena želi u vezi
Slijedeća objavaBolest i zakopane emocije: Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.