Svatko svakoga i svi sve, na individualnom i kolektivnom planu, danas vrijeđa. Politički i obični folkloristi, promukli glasnogovornici i zajapureni kulturološki mucavci, nedokazani madrigalisti, šefovi vlada i predsjednici beznađa, kolumnisti s kompleksom kaplje vrelog masla na tintari, naprosto, nema onog tko, ispaljen ujutro iz kreveta, nije spreman rafalno, ćošimice, tisuću i jednu uvredu, od stotinu kuvertiranih, namah, svuda oko sebe ispaliti.

Naravno, involviran sam. Budući da se ne povlačim od odgovornosti, na izvjesno vrijeme bježim od takvog svijeta; hoću smirenje, makar tugomirsko, hoću da me san, koji sa svodova moje mutnoživodajne svijesti na moje kapke bešumno kapa, okrijepi i bez prethodne dijagnoze, pritom hoću da ni najsićušniji djelovi mog intimiteta ne uvrijede jedan drugog, kad što! Moj san izvrijeđao moju javu; ni ova mu, ženskasto uvrijeđena, nije ostala dužna te sam se nazivao: spavač koji bdije i budnik koji spava. Pa me tako, za jedne mjesečeve noći, za jedne prežučne raspre njih dvoje, u crnilu zore i bunilu svijesti, zateturanog i samog sebi nesmislivog, uvrijeđeni san izbacio iz kreveta i bacio, gle! ne na skliske stube prljavobijele boje u mom dvoetažnom stanu, već na glatkohrapave stube ispred male, alabastrene bazilike u vječnom gradu Rimu, pogurnuo me u jezivo-mučaljivu, postponoćnu tišinu kostiju koje unutar bazilike počivaju pod izrezbarenim pločama s ukrasima akanta i bršljana. Prepadoh se, jer se zle namjere zavrtješe unaprijed, no, odmah potom i smirih, jer sam shvatio da se vrijeme odvrtjelo unatrag, do vremena sjedomudrih vlasi starca koji je imao dugovječnost zemlje, biblijskih proroka i feničkih pomoraca koji su prošli kroz lûk Atlasovih nogu, tražeći kositrene otoke i vrela mora. Stajao je na vrhu stuba, pretvorivši učas zrnasto-žućkastu svjetlost s okolnih svjetiljki u zlatnu zrcalnost površine naglo zanijemjela jezera.  Smiješio se. Prepoznah ga odmah. Grlio je majku, pramajku, svemajku, mladu paćenicu, genijalku svih otavičanskih, solinskih, udbinskih gruda i vinorodna lisja; ta svemater naših stoljeća je sklopila ruke na molitvu, a svaka riječ glagoljice, u njenom krilu utopljena, o drugoj pravici je zborila. Hrvatskom poviješću se nazivala ta madona svijeta.

Klecnuše mi koljena kad me Meštar prstom pozvao. Krenuh i zastadoh na sredini stubišta, jer mi je sinulo da će uslijediti prijekor genija zbog mojih, naših, sitnih svađalačkih snova, uzopćenih java, zbog uvredljivih skribomana neglagoljaša, zbog veletrženja bahatlukom, zbog djedovine koju smo proćerdali u neočevinu, zbog mrzilačke a ne kreativne zavisti, zbog tisuću razloga zašto smo odbacili jedan jedini, pravi, istinski razlog, zbog ljubljenja bližnjega svoga mafijaškom manirom, zbog toga što na jednom polu postoji zgrtanje a na drugom grcanje, a ne postoji nijedna Akademija na ovom svijetu koja bi ta dva pojma ujedinila u zgrcanje. Obesmišljenog, prozirnog, drhturavog i zaustavljenog na pola puta zbog svih ovih razloga, ponovo me ohrabrio Meštar. Sad je već klimao glavom,  široko se smiješio, a meni kao da su se mileniji smiješili. Kad dođoh do njega htjedoh kleknuti pred Genijem, no, on me spriječi. Slobodnom rukom me čvrsto prihvati za rame, zagrli, te mi predade svoju majku u grčkom mramoru isklesanu. Zagledao mi se u oči, no, ja to nisam primijetio, tek kasnije sam negdje pročitao da on svima kojima, makar i simbolički, svoju majku na čuvanje predaje, prije toga duboko u oči ponire. A ja ga nisam gledao ne iz nepristojnosti ili što bijah dubokim strahom impresioniran, već stoga što sam u tih par trenutaka darovane vječnosti pokušao bolje te bezvremene ruke promotriti, stvarno utvrditi što je to na njima zbog čega nikad nijednu svemirsku formu nisu povrijedile, a gnjurile su do duboko u kozmos.

Nije mi uspjelo jer se vrlo brzo okrenuo i počeo polako udaljavati. S Madonom glagoljašicom u rukama, s najteretnijom Ljepotom vječnosti, dugo sam gledao za njim, stiješnjen u međuprostorima očišta mračnih karijatida vječnoga grada. Znao sam da iza prve tamne plohe iza koje ga više ne ću vidjeti počinje ta vječnost.

Sad je za mene počinjala Golgota!  S prevrijednim teretom pokušah zakoračiti, no zamalo padoh jer sam nogom udario u stubu. Pa, naravno, u srazu s velikanom nisam mogao stajati na njegovoj ravni, stoga pred njim stajah na stubi ispod. Mutilo mi se i zujalo u glavi. To su se sigurno ono dvoje ponovno dohvatili. Čvršće stegnuh Majku, i potražih mjesto do sebe gdje je bez posljedica po nju mogu odložiti. Ugledah ga kod ulaznih vrata u crkvu što su, u novoj projekciji svijesti (kad se istopilo snoviđenje) bila, zapravo,  ulazna vrata mog stana.  “Spavaj majko”, pomislih,  “spavaj dok ja izmirim one zavađenike,  izađem iz svoje tugomirske izolacije i sutradan svim posvađenicima  akcentašima objavim radosnu vijest da će, odsada, najveća uvreda kojom ćemo se mi, uvredonosci, častiti biti:  “Dabogda te u snu Meštar pohodio!”

 

Autor: Zlatko Tomić

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
Prethodna objavaKristijan Kolega – Samoozdravljenje
Slijedeća objavaKada će ‘napokon’ doći taj kraj svijeta?!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.