Kako je izgledala? Slika kakvu o vedskoj kulturi daju vedske knjige poput Purana, Mahabharate i drugih, vrlo je živa, opsežna, neobična, puna detalja koji su zapanjujući i zahtijevaju drastično širenje paradigmi čak i uz objašnjenje. Slika je to žive, moćne, napredne, s prirodom usklađene civilizacije. Njeni najčuveniji karakteri posjeduju vrline poput velikodušnosti, široke i vjerne ljubavi, velike emocionalne snage, junaštva, nevjerojatne trenutačne domišljatosti u zamršenim životnim situacijama, i svetosti. Vrline su to koje ljudskom umu daju snažan poticaj za pozitivnost i nesebičnost te za ispoljavanje svog višeg potencijala.

 

Nekad znanost, danas alternativa

Slika je to civilizacije u kojoj su svoj puni život živjele mnoge prirodne prakse i znanja koja danas, na neki način, postaju sve više atraktivna. Joga nije bila alternativa. Nju su, u raznim omjerima u skladu s vlastitim sklonostima i potrebama, poznavali mnogi ljudi, a posebno kšatriye (upravitelji gradova i država, ratnici) i brahmane (duhovnjaci i mislioci). Ayurveda također nije bila alternativa, mada je i znanje koje je o tijelu i psihi davala bilo neusporedivo opsežnije od danas očuvane ayurvede. Ni Jyotish nije bio alternativa – ne samo da ste tada imali skoro nikakve izglede naići na lošeg jyotišija, već je i jyotish sjajio u svojoj izvornoj punini (od koje danas, nažalost, imamo vrlo skroman dio).

Proizvodnja svih potrebnih dobara bila je uravnotežena s prirodom, obilna i dovoljna, te nije zahtijevala neprirodno ili prenaporno radno vrijeme, ili posao koji ne volite, ali ga radite samo da biste platili režije, najam i nešto hrane. Društvene svečanosti su bile česte, ispunjene darivanjem i inspirativnim kulturnim programima. Umjetnost je bila cijenjena i vrlo aktivna – dramska, likovna, plesna, arhitektonska, glazbena, poetska (sanskrit je takav jezik da će se svaki pisac umjetnik, dramaturg, pa i matematičar, prirodno težiti izraziti kroz poeziju prije negoli prozu),… Znanost je bila šira i puno bliža prirodi, a znastvena umijeća brojna, intelekt puno jasniji, dublji i snažniji. Nije zahtijevala neprirodne uvjete u laboratorijima ili pokuse na životinjama. Društveni život je bio vrlo aktivan, no i život individualnog kontakta sa sobom i s Bogom također (iako se kontakt s Bogom provlačio i kroz skoro sve društvene svečanosti). Raskošne vedske yajne (obožavanje Boga i viših bića svečanim darivanjima i dijeljenjem ostataka drugim živim bićima) također nisu bile legenda, kao ni posjeti viših bića na tim yajna-svečanostima.

 

Je li bilo ratova?

Da ovo ne bi izgledalo preljubičasto, što je s ratovima i drugim vrstama sukoba? U Satya-yugi – ništa. U Treta-yugi – vrlo rijetko. U Dvapara-yugi – malo češće. U Kali-yugi (zadnjih oko 5100 godina do danas) – neprestano. Nakon toga, opet će slijediti isti ciklus, a prije toga također. Ovaj svemir je svijet ega, a u svijetu ega sukobi su neizbježni, te oni kad-tad nadiđu moć tolerancije, to lakše što je Kali-yuga bliže. Ne možete živjeti u svijetu ega i očekivati da nikada neće izbiti žestoki sukob, kao što se ne možete nastaniti u WC-u i očekivati da nikada nećete osjetiti smrad, čak i kad nije Kali-yuga. Osim toga, priroda kšatriya (boraca) je da se bore, a u nedostatku toga dlanovi ih svrbe. Ta priroda se tu i tamo mora ispoljiti kroz neku vrst sukoba, čak i kada je sve lijepo i bajno.

 

Kako se ratovalo?

Uza sve to, neizbježno je ukazati da postoji ogromna razlika između ratova kakve mi poznajemo (bilo iz života ili iz povijesti), i sukoba opisanih u vedama i puranama. Razlika je u mnogočemu, no glavne razlike su u – mjestu sukoba, vrsti sudionika, i u svijesti ratnika. Sukobi su se obavezno i uvijek vodili na posebno odabranom mjestu van naselja, tako da ne stradaju civili ni imovina. Sudionici u bitkama bili su uvijek i isključivo kšatrije – ljudi kojima je borba u krvi i koji se uz to od malena za viteštvo i borbu obučavaju, a civili će nastaviti plaćati svoje poreze, bilo jednom vladaru ili drugom. Svijest – borci su bili vrlo osviješteni u pogledu besmrtnosti živog bića. Bilo im je od malena jasno da nitko nikada nije prestao postojati, te da i oni s mogućim uništenjem tijela neće prestati postojati, već će samo promijeniti okolnosti i nastaviti novi ciklus. Znali su da ako se bore na moralan način, u skladu s vedskim ratničkim kodeksom, i poginu za moralan cilj, vršeći svoju dužnost, iza njih će ostati ugled i slava, a ispred njih svijetla budućnost.

Moguće je da se ovaj opis još uvijek doima preidealizirano. Nekome se možda doima upravo prirodno. Kako god da se doima, to je sažetak slike na koju nailazimo kroz vedske knjige i njihova objašnjenja, a nema nužnog razloga zašto ne bi bio moguć. Za kraj, još ćemo malo razgledavati slike ove drevne civilizacije. Odlomci koji slijede izravno su preneseni iz jedne od njenih drevnih knjiga, purane po imenu Šrimad Bhagavata Purana (Srimad Bhagavatam).

Scena izgovaranja Bhagavad-gite, uoči bitke na Kuruksetri

 

Opis grada Mathure

Prema puraničkim podacima iz vremena nešto prije 3100 BC:„Gospodin je vidio grad Mathuru, s njegovim visokim kapijama i kućnim ulazima, napravljenima od kristala, dok su veliki nadsvođeni prolazi i ulazna vrata bili od zlata, a njegove žitnice i druga skladišta od bakra i mjedi. Ugodni vrtovi i parkovi uljepšavali su grad. Glavna raskrižja bila su oblikovana u zlatu, dvorci su imali privatne vrtove za razonodu, a bilo je tu i vijećnica za sastajanje raznih obrtnika i mnogih drugih zgrada. Mathura je odzvanjala kliktajima paunova i pitomih grlica, koji su sjedili na malim otvorima fino rešetkasto izrađenih prozora i na dragim kamenjem optočenim podovima, kao i na balkonima omeđenim stupovima i na ukrasno izrađenim rubovima krovova. Ti balkoni i rubovi krovova bili su ukrašeni draguljima vaidurya, dijamantima, kvarcnim kristalima, safirima, koraljima, biserima i smaragdima. Sve kraljevske avenije i trgovačke ulice bile su poprskane vodom, a isto tako i sporedne ulice i dvorišta, dok su posvuda bili razasuti cvjetni vijenci, svježi izdanci, žito i riža. Kućne ulaze krasili su detaljno ukrašeni ćupovi puni vode, sa listovima manga, premazani jogurtom i sandalovom pastom, okruženi laticama i ukrasnim vrpcama. Do njih bijahu zastave, redovi lampi, kitice cvijeća, i trupovi bananinog i betelovog drveća.“ (Šrimad Bhagavata Purana 10.41.20-23)

Ovakvi opisi ne trebaju biti iznenađujući, budući da je poznato da je Indija, sve do početaka muslimanskih invazija negdje u 8. stoljeću, bila poznata kao bogato područje sa razvijenom vanjskom trgovinom i s jedinim poznatim rudnicima dijamanata u svijetu. Do početka tih invazija, pa i nakon toga sve do njihovog konačnog prodora u 12. st., bila je poznata kao jedno od najbogatijih, ako ne i najbogatije i najkulturnije, područje svijeta. Zbog toga i jesu bili primamljeni Indijom veliki osvajači u povijesti, poput Aleksandra, mogula i posebice muslimana.

Krišna ulazi u Dwaraku

Slijedeći sažeti opis, iz vremena znatno davnijeg od ovoga prethodnog, daje svetac Narada. (Nakon kratkog opisa civilizacije i njenog eko-ambijenta, Narada daje i opis svog duhovnog iskustva, opis toliko lijep i jednostavan da bi mi bilo žao izostaviti ga. ) „…Razmišljajući tako, krenuo sam prema sjeveru. Na putu sam prošao kroz mnogo bogatih prijestolnica, gradova, sela, stočarskih gospodarstava, rudnika, poljoprivrednih dobara, dolina, cvjetnih vrtova, rasadnika i šuma. Prolazio sam brdima i planinama punim različitih minerala poput zlata, srebra i bakra, i kroz krajeve s jezerima punim prekrasnih lotosa dostojnih stanovnika raja, ukrašenim omamljenim pčelama i raspjevanim pticama. Prolazio sam kroz nebrojene šume zarasle u rogoz, bambus i trsku, oštru travu i korov, pune špilja, kroz šume kroz koje je bilo vrlo teško proći sam. Zalazio sam i u duboke, mračne šume, opasne i strašne, koje su bile igrališta zmija, sova i šakala. No jednom, putujući tako, osjetio sam tjelesni i duševni umor, a bio sam i gladan i žedan. Stoga sam se okupao u rječnom jezeru i napio vode. U dodiru s vodom, oslobodio sam se iscrpljenosti. Potom sam u pustoj šumi sjeo pod stablo banjana i počeo meditirati na Nad-dušu u sebi, koristeći inteligenciju, kako sam već bio naučio od svetih oslobođenih duša. Čim sam, uma preobraženog transcendentalnom ljubavlju, počeo meditirati na lotosova stopala Božanske Osobe, suze su mi potekle iz očiju. U tom se trenutku Božanska Osoba, Šri Hari, pojavio na lotosu moga srca. O Vyasa, kako su me tada preobilno preplavili osjećaji sreće, svaki dio mog tijela je postao zasebno oživljen. Unesen u ocean zanosa, nisam više vidio ni sebe ni Gospodina.“ Tekst dalje opisuje Naradino snažno uznemirenje zbog tog gubitka najljepše vizije života, te nakon toga ozbiljni, ugodni glas koji je, u odgovoru na njegovu bol, prožeo njegovu svijest riječima: „…Dragi dobri Narada, vidio si Moju osobnost samo jednom, i to samo da bi se povećala tvoja želja za Mnom, jer što više žudiš za Mnom to ćeš se više osloboditi od nečistoća u srcu svoje svijesti. …“ (Šrimad Bhagavata Purana 1.6.10-17)

Različiti, za povijest vezani, podaci i događaji iz Veda, Purana, Itihasa itd, su brojni, kompleksni, obimni i međusobno vrlo dosljedni. Ipak, intelekt modernog znanstvenika teži tome da ih protumači u skladu sa svojim čvrsto ukorijenjenim postavkama o svijetu i povijesti, postavkama koje se, kako vrijeme ide, bivaju prisiljene postepeno sve više ekspandirati. Koliko i do kojih mjera će ta ekspanzija morati ići, to običan intelekt ne može odlučiti, no što se vedskog mišljenja tiče, posla i prostora za ekspanziju imamo jako puno.

Prethodna objavaPreminuo u dobi od 122 godine: “Za dug život treba se kloniti alkohola, duhana i žena!”
Slijedeća objavaŽiva i mrtva voda
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.