Odustala sam od kupovine listića za loto. Zapravo ne iz razloga što mislim da je nemoguće dobiti, već mislim da je nemoguće da se to dogodi meni. Istinski ne vjerujem da ću dobiti – ikada. Onaj truli osjećaj dok biram listiće, a svi su nekako jednaki, kao da nevidljivim slovima na njima piše – ne trudi se birati, ni jedan nije dobitan.
Widget not in any sidebars
U neko doba sam shvatila da je jednostavno suvišno kupovati iluziju – ono u što ne vjerujem da mi pripada. Tako je to sa listićem za loto.
Ali i sa svim drugim velikim stvarima u životu. Jeste li se ikada zapitali zašto neke stvari očekujemo, a neke druge ne? Jeste li išli malo dalje i zapitali su kakve su to stvari za koje očekujemo da će nam se dogoditi? Mislite li da vam se događaju stvari koje želite ili ipak, one za koje smatrate da ih zaslužujete? Kad vam se zadnji put dogodila neka velika stvar ili nešto što ste doživjeli na taj način, a koliko puta neka automatski ista i potpuno očekivana?
Od malena nas uče da budemo skromni i poslušni. Od malena nas uče da budemo realni i razboriti. Od malena nas uče da budemo pristojni, fini i uviđavni. Od malena nas uče da su neke stvari izvan našega dohvata, bile one materijalne ili nematerijalne prirode. Na taj način odrastamo i gušimo najintenzivnije godine svog života pokušavajući ih progurati kroz ušicu igle skromnosti i razboritosti, a često imamo osjećaj da ih ne bismo mogli ugurati ni kroz vrata najvećeg hangara. Pomalo dolazimo u godine u kojima pitanja blijede, sve ih je manje i sve su rjeđa.
Odjednom ispred nas stoje samo odgovori. Oni tuđi koje smo prihvatili jer ne želimo izigravati pametnjakovića koji na kraju postaje Servantes iz Malog mista. Odgovori koji su se kuhali otprilike dugo kao Boeuf Bourguignon Julie Child, a imaju okus poput bljutavog ručka.
Odjednom su isplivali odgovori prema kojima smo postupali sve ove godine trudeći se biti sve ono što se od nas očekivalo. Skromni, pravedni, razboriti i tihi. Da ne očekujemo velike stvari jer ćemo se ionako samo razočarati.
Bolje je da uskočimo u vlak u kojem se svi voze i u kojem barem znamo da možemo pronaći sjedeće mjesto nego da se izlažemo opasnosti stopirajući na nekoj cesti ili pak trudeći se pješke doći negdje. U vlaku je toplije, ugodnije i nikad nismo sami. Ondje su svi oni kojima je kao i nama i uvijek se možemo nekome požaliti čim ga vidimo, jer ionako nam ne preostaje baš puno zanimljivih tema za razgovor. Vozeći se tim više ugodnim nego neugodnim vlakom godinama, malo bi teško bilo zamisliti da se sad odjednom vozimo avionom, zar ne? Iako često iz vlaka vidimo taj avion, skriveno maštamo kako se ukrcavamo i polijećemo, ali na izlasku iz vlaka samo uzdahom otpratimo taj ionako nemogući scenarij. Bila bi to velika stvar!
Učeći nas svim ovim znanjima i obrascima ponašanja dali su nam do znanja da ne zaslužujemo velike stvari ili nismo dovoljno dobri da nam se dogode. Obeshrabrili su nas oni koji nikada nisu bili dovoljno hrabri da pokušaju, pa su istu tu šansu uskratili i nama.
Došli smo u fazu života kada pitanja više ne postoje, ne ispitujemo vlastite mogućnosti i sačuvajbože ne razmišljamo o promjeni svog puta, života i uopće smislenosti načina na koji živimo. Ipak, kopka nas taj avion. Podsjeća nas na sva ona pitanja koja smo si postavljali nekada davno dok nas nisu uspjeli pospremiti u godine u kojima više nećemo imati previše vremena baviti se istraživačkim radom na sebi i probijati granice. I što je najvažnije, podsjetiti se da velike stvari ne postoje i da nisu s one strane duge.
Znali bismo da nas od ulaska u taj avion dijeli samo kupljena avionska karta i da je slična situacija i sa dohvaćanjem drugih velikih stvari koje želimo – razvijena svijest, hrabrost i vjera – ono čemu nas nitko nije znao podučiti.
Očekujemo samo ono što smo proživjeli i iskusili. Očekujemo samo ono čemu su nas naučili jer smo mi u nekom trenutku prestali učiti sami. Velike stvari su izvan našeg dosega. Slažem se. Izvan dosega našeg ograničenog uma.
Dozvolili smo se ušutkati i uvjeriti da su neki ljudi jednostavno rođeni pod sretnom zvijezdom i stvoreni za velike stvari. A nama je dobro i ovako – glavno da smo sigurni.
Koji su to ljudi koji su rođeni za velike stvari?
Widget not in any sidebars
Pretpostavljam da se radi o onima koji su imali tu sreću da nemaju oko sebe dušobrižnike koji ih uvjeravaju u suprotno brinući se za njihovo dobro. To su oni koji su rođeni daleko od sretne zvijezde. Većina njih rođena je i odrastala na mjestima punim oblaka i blata. Za sretnu zvijezdu koju su pronašli, odgovorni su i zaslužni sami. Zahvaljujući svom putu i svladavanju prepreka shvatili su da nema velikih i malih stvari. Postoje jednostavno – samo stvari.
Mitovi današnjice
Velike stvari koje nam se nikada neće dogoditi:
- Nikada neću dobiti na lotu!
- Nikada neću biti financijski neovisna!
- Nikada neću uspjeti napraviti nešto smisleno i veliko!
- Nikada neću putovati svijetom!
- Nikada neću ostvariti svoje snove!
- Nikada neću pronaći pravu osobu za sebe!
Stvari koje nam se gotovo uvijek događaju:
- Krenulo je nizbrdo nešto čemu smo se veselili toliko da je veselje graničilo sa strahom (kako poznato)
- Nismo vjerovali da zaista putujemo dok napokon nismo sjeli u avion (uvijek se nešto može izjaloviti)
- Uvjeravamo sebe da je nešto predobro da bi bilo istinito
- Uvjereni smo da nema šanse da se to dogodi nama (ono dobro, ne loše)
- Od silne želje (koja graniči sa strahom i nesigurnošću) da upoznamo pravog frajera, uvijek i iznova prilaze nam samo luzeri
Živimo tako da već unaprijed očekujemo lošu varijantu onoga za što bi silno željeli da se ostvari. Naša vjera u realizaciju stvari za koje smo procijenili da su velike je toliko mala da svojim nepovjerenjem blokiramo sve ono što silno želimo i iščekujemo.
Zašto? Jedini odgovor je – mi zaista mislimo da je nemoguće i predobro da se to dogodi nama.
Zar nismo mi jednaki onim putnicima s kojima se svaki dan vozimo u vlaku? Tamo se nikad ništa veliko nikome ne događa, pa zašto bi se dogodilo baš nama? Naravno, tu je i osjećaj narušavanja solidarnosti prema matičnoj skupini iz vlaka kojoj pripadamo i pitanje – po čemu smo mi zaslužili da se nama dogodi ta velika stvar, a oni nisu? Vjerojatno bi nam i zamjerili, pa je bolje o tome uopće ne razgovarati i ostati prilagođen.
I složit ću se na kraju – za velike stvari potrebno je vrijeme. Vrijeme da krenete ispočetka. U svom smjeru. Svojim koracima. Vrijeme da osnažite svoju svijest iz koje će proizaći samopouzdanje i hrabrost. Velike stvari često su nadohvat ruke i ponekad ih samo treba ugrabiti. Ponekad samo treba iskoračiti. Zacrveniti se pred sobom jer ste uglavnom jedino vi ti koji nisu vjerovali u sebe i shvatiti da se niste imali čega bojati. Drugi su se previše bavili sobom da bi sudili ili odobravali vaše postupke. Skrivali ste se pred dvoranom u kojoj nema publike. Tek kada iskoračite iz svoje zone nesigurnosti ne osuđujući se, sve one velike stvari doći će k vama iz jednog jedinog razloga: jer ćete znati da vam one koje zaista želite – i pripadaju. Tek tada osjetit ćete da ih zaista i zaslužujete. Zapamtite da vas od toga često dijeli samo jedan mali korak. Napravite ga.
Prijedlog malih koraka za postizanje velikih udaljenosti:
AKO MENE PITATE…
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
