Novi dan je svanuo. Otvaram oči, dobro je, tu sam, dišem, živa sam.
Oh, kakvo sanjivo biće, mislim u sebi.
Još jučer je izgledalo kao da će se sve raspasti, da će se Zemlja na tren zaustaviti, da će srce na tren kucati prestati.
Znate taj osjećaj? Što je najbolje u tom trenutku učiniti?
Vratiti se sebi, biti dijete, dopustiti si suze, odtugovati, pustiti da prođe, jer proći će.
Djeca su iskrena i svoja, i kada su sretna i kada su tužna, ne kažu da su dobro ako nisu, ne kriju istinu, i ne boje se neprihvaćanja ako pokaže tugu.
Sve što traže je suosjećanje i ljubav.
Zato molim vas, ostanimo zauvijek djeca, iskrena i zaigrana.
Zadržimo živu vjeru u čuda, čak i kada se sve raspada, jer upravo tada se sve ponovno sastavlja, za naše najviše dobro.
Samo taj prijelaz, promjena, zna biti nekad bolna, psihički i fizički se osjećamo ranjivo… Ali ako umirimo na tren misli, stavimo ruku na srce, udahnemo par puta i izdahnemo duboko, polako, i osjetimo otkucaje srca, usporimo… tada smo u razgovoru sa svojom dušom.
Vidjet ćemo tada, da je ona, da smo zapravo mi u potpunom miru s nastalom promjenom, jer znamo da je za najviše dobro.
Tada osvijestimo da smo voljeni, da smo čuvani. Zahvalimo se na svoj Ljubavi koju imamo i koju primamo. Uvijek. Čak i ako je ta ljubav ostala samo sjećanje, uspomena, želja, mašta. Jer dok je u našem srcu ona postoji!
Ljubav postoji i ako je očima ne vidimo, jer ”Ljubav se srcem vidi”.
Nastavimo voljeti i živjeti iz Ljubavi, s Ljubavlju, za Ljubav.
Tamara Ružić
