Bez solidarnosti i suosjećanja nema zdravog društva! Možete reći da sam idealista, utopista i komunista. Možete mi se smijati i reći da sam naivna, jer pobogu ovo je surovi kapitalizam. Danas vladaju lični i partikularni interesi nauštrb općeg dobra. Na snazi su: ko jači, tlači, nije se sa rogatima bosti, i ona najprikladnija ko je jamio, jamio je. Znam, smiješno i nerealno zvučim, ali to samo pokazuje koliko daleko smo otišli, gdje nas je krvoločna želja za profitom odvela. Odvela nas je u krajnji egocentrizam, u kojem ne vidimo dalje od svog „JA“. Bitan sam samo ja, a ti možeš da crkneš, ili u najmanju ruku da životariš jer ću te možda trebati za neku svoju korist. Pa se onda svi žale, da su neshvaćeni, a niko se ne trudi da shvati drugog, da se barem pokuša zamisliti u njegovom položaju. To se zove odsustvo suosjećanja, a kad nema suosjećanja nema ni solidarnosti.
Widget not in any sidebars
Zašto nemamo civilno društvo, ili ga smatramo nemoćnim u borbi za promjene, za kojima očajnički vapimo? Reći ćemo da je problem u odsustvu političke nezavisnosti, u stranačkoj obojenosti, nedostatku novca i potkupljivosti. To je samo djelomičan odgovor. Drugi dio odgovora leži u egocentričnosti današnjeg čovjeka. Sve što me se lično ne tiče, nije moja stvar. Ako učenici i nastavnici jedne osnovne škole, zbog dotrajalosti objekta, njegove krajnje neuslovnosti za rad, izađu na ulice da protestnom šetnjom ukažu na svoj problem, zašto bih se ja njima pridružila, kad moje dijete ne pohađa tu školu. Ono se educira u sigurnim uslovima. Isto važi i za radne kolege drugih škola, koji taj dan sasvim uobičajeno provode nastavni program. To nije njihov problem, a i zbog straha da će izgubiti status ili neku od privilegija, odbijaju da budu solidarni, jer nije se sa rogatima bosti. Neki od njih čak i ne vjeruju da se njima može dogoditi slična situacija: da im krov škole prokišnjava ili da zimi nema grijanja. Onda, mi u svojstvu dnevnih komentatora ismijavamo tu malu grupu luzera koji ne mogu ništa postići. Don Kihoti u borbi protiv vjetrenjača.
Smijemo im se, posmatrajući ih uz kaficu, a i mi smo prije 15 godina sjedili u bukvalno istim klupama. Tako se smijemo i doktorima koji štrajkuju jer žele bolje uslove za rad, specijalizaciju i veću plaću. Nije da oni to ne zaslužuju. Zaslužuju naravno. Priznat ćemo nemamo naročite empatije prema njima, jer nemaju ni oni prema nama, kada smo u ulozi njihovih pacijenata. Znaju biti hladnokrvni i netaktični, često se ponašaju prema nama podvojeno, da ne kažem dvolično, a sve u zavisnosti da li nas liječe u državnim bolnicama ili svojim privatnim ordinacijama. Dok nečiji roditelji godinama nastoje da ostvare svoja radnička prava, da im se uveže radni staž i isplate tolike zarađene plate, mi nestrpljivo prebacujemo TV kanal jer ipak nije riječ o našim roditeljima. Hvala Bogu da nije!
Brojni su primjeri koji potvrđuju našu neljudskost. Grubo zvuči, ali u utrci za profitom, uspjehom ili pak golim preživljavanjem, zaboravili smo biti ljudi. Otuđili smo se jedni od drugih. Marx je govorio da će neminovno doći vrijeme kada će se čovjek otuđiti od samog sebe, pa tako i od drugih ljudi. Izgleda da je to vrijeme došlo. Sve ljudsko postalo nam je strano, postali smo sami sebi stranci. Drukčije ne mogu objasniti nerazumijevanje koje vlada među ljudima. Istina je da nas zajedničke karakteristike, problemi i ciljevi grupiraju, ali ako danas nemam taj problem, ne znači da već sutra neću imati. Zato me svaki put razočara kada površno gledamo na ljude i život, kada se lako prepuštamo ulozi pasivnih promatrača. Kao društvo smo nemoćni, i predugo u ulozi žrtve, jer smo postali neosjetljivi na patnju i nepravdu s kojom se suočavaju drugi ljudi. Ti ljudi nisu u Siriji, Palestini ili u Japanu. To su naši prijatelji, rođaci, komšije, školske i radne kolege, sugrađani. Postali smo roboti svakodnevice i bojažljivi miševi koji tipično uskogrudno misle samo o svom interesu. Za to ne možemo okriviti političare, nisu oni krivi što smo tako nejedinstveni, zavidni, zajedljivi i nemarni jedni prema drugima.
Widget not in any sidebars
Dok ne pronađemo taj duboko zakopani osjećaj empatije u nama samima, o solidarnosti možemo učiti od afričke djece. Antropolog je djeci afričkog plemena predložio zanimljivu igru. Stavio je košaru voća ispod jednog drveta i rekao djeci da će svo voće pripasti onome ko prvi stigne do drveta. Kada im je dao znak za početak utrke, djeca su se uhvatila za ruke, potrčala zajedno i podijelila sve plodove. Na pitanje zašto su to učinili kada je pobjednik mogao dobiti sve sam za sebe, oni su odgovorili: „UBUNTU, kako jedan od nas može biti sretan kada su svi oko njega tužni?“. Ubuntu je koncept života afričkih plemena po kojem ne možeš biti čovjek bez čovjeka, odnosno „JA postojim jer MI postojimo.“
Možemo se ponašati ravnodušno prema nevoljama drugih, možemo zatvarati oči, uši i usta, i potpuno nezainteresirano i nijemo prolaziti jedni kraj drugih. Imamo pravo na to, ali kada nam bude trebala podrška i razumijevanje, ne smijemo se žaliti što je ne dobijamo. Kako god bilo, neko pametan je jednom rekao da smo svi u istoj igri, samo na različitim nivoima, borimo se sa istim paklom, ali različitim demonima.
Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com
Svjetlost aure – Mystic Aura narukvica za snagu ljubavi i suosjećanja
Perle mystic aura kvarca, dvije vrste gorskog kristala i rozenkvarca nanizane na gumicu.
Gorski kristal najsnažniji je iscjelitelj. Mystic aura kvarc olakšava svjesni kontakt sa anđelima. Ružičasti kvarc potiče bezuvjetnu ljubav.