Bez obzira na to što mi se dogodilo i kako loše mi to izgleda danas, život će se nastaviti i sutra će biti bolje! Osim toga, ne treba ići kroz život s teretom na obje ruke. Uvijek moram biti u mogućnosti odbaciti stvari za sobom, kako se kaže – bez žaljenja. Život daje drugu šansu i treba ju iskoristiti. Ne treba biti sam, posebno u patnji, a kad god sam donijela odluku otvorenog srca, bila bi to pravilna i dobra odluka.
„Žene nisu stvorene da bi bile shvaćene, već da bi bile voljene.“ (Parker)
Dugo sam tražila kako se nositi sa bolovima i konfuzijom koja je nastala, potom sam shvatila da imam slomljeno srce. Sada za sve koji se ne znaju nositi sa slomljenim srcem iznosim djeliće faza koje sam prošla. Uvijek malo motivacije i objašnjenja dobro dođe.
Priznajmo kako smo u prvoj fazi i sami sebi dosadni i naporni, kako tek na okolinu djelujemo?
…trebamo se svi zamisliti i raditi na sebi dostupnim metodama, ali nikako kukati i opustiti se i prepustiti stihiji…
Slomljeno srce, dijagnoza je tu, terapija cijeli niz, svaka na svoj način efikasna i ima svoje trajanje. O nama samima ovisi puno toga. Prije svega se moramo pomiriti sa takvom dijagnozom i krenuti ka rješavanju, izlječenju. Nema čarobnih formula, tableta, tu naša unutarnja snaga mora biti vodilja.
Ne posustati i ne okrenuti se porocima. Svi imamo slomljeno srce, barem jednom u životu.
„Žena se može izliječiti od svake izmišljene bolesti, ako joj se kaže da je to znak starosti.“ (Palachii)
Tko nije bio nesretno zaljubljen, ostavljen ili povrijeđen?
„Žene naviknute da misle jesu žene na koje se obično ne misli.“ ( Bernard Shoe)
Učim se nositi s takvom dijagnozom još uvijek, prošla je faza kada je sve izgledalo sumorno i crno, s osjećajem da se nikada više neću nasmijati. Vrijeme je najbolji lijek, vrlo često i jedini. Ne srljam u druge veze, ne trčim za zamjenama, jer sve dok ne očistim srce od svoje ljubavi, ono je slomljeno i nema mjesta za druge, kvalitetne osjećaje.
Imati povrijeđeno srce je vrlo neugodna i gadna stvar, jer gotovo ništa ne možeš napraviti kako bi ozdravilo i zacijelilo. Moji osjećaji su snažni i ne mogu se samo tako umiriti, nema te zanimacije koja može odvući moju pažnju. Nažalost, jedina stvar koju sam napravila je da sam se pomirila sa situacijom, takva kakva je, i pustila vrijeme da kao lijek me ozdravi.
Motiviram se, proučavam, upoznajem sebe. Svaku bol i tugu sam prihvatila i pošteno oplakala. Prošla sam životnu fazu žalovanja i iscjeljivanja, samooptuživanja. Moje slomljeno srce mi je pomoglo da shvatim što mi je zaista važno u životu.
„Život žene je prazan ako ga ne ispunjava ljubav.“ (Ston)
U mnogim situacijama, a posebno kriznim, jasno sagledam i uvidim što je problem, a što samo neugodnost, shvaćam bez čega mogu, a bez čega ne mogu živjeti, za što mi se isplati trošiti energiju i vrijeme. Mene je moje slomljeno srce natjeralo da sagledam sve svoje osjećaje, i upoznam samu sebe.
Energiju i utjehu pronalazim u malim stvarima koje sam uzimala zdravo za gotovo, prijaju mi više no ikada kave sa prijateljima, šetnje, razgovori.
Uvijek trebam motivacije, sama sebi govorim kad meditiram, ispitujem sebe i odgovaram si na pitanja, nije nešto, ali pomaže – tko je ponosan na mene, da li i kome nedostajem, tko mi je zahvalan na podršci, tko želi da sam sretna, tko me želi zagrliti, a tko želi plakati na mom ramenu, tko me želi izvesti van, tko je uvijek uz mene, kome sam u mislima, sa kim želim podijeliti snove, tko je uvijek uz mene, tko me cijeni ovakvu kakva sam….
I već kod drugog ili trećeg pitanja se razbudim, otrijeznim, osvijestim, sjetim starih prijatelja i zgrabim- uhvatim telefon, nazovem, ispričamo se. Duša mi je puna, napunim baterije i bolje se osjećam. Kasnije pišem pisma prijateljima i na taj način dopunjujem energiju, odgovaram na poruke, šaljem druge. Kao da me neka aura štiti i osjećam se sigurno i bolje. Kad mi je najteže, pišem dnevnik misli, čitam i učim neprekidno.
Nešto sam i naučila, a to je da bez obzira na to što mi se dogodilo i kako loše mi to izgleda danas, život će se nastaviti i sutra će biti bolje! Osim toga, ne treba ići kroz život sa teretom na obje ruke. Uvijek moram biti u mogućnosti odbaciti stvari za sobom, kako se kaže bez žaljenja.
Potrebno je svaki dan ispružiti ruku i dotaknuti nekoga. Svaki čovjek voli topli zagrljaj, ma i samo prijateljsko tapšanje po ramenu dobro dođe. Nevjerojatno da ljudi zaborave što im govorim, što radim, ali ne zaboravljaju kako su se osjećali kad sam govorila.
Stvaranje života nije isto što i stvaranje načina života, život daje drugu šansu i treba ju iskoristiti. Ne treba biti sam, posebno u patnji, a kad god sam donijela odluku otvorenog srca, bila bi to pravilna i dobra odluka.
Je li dobro što sam osjetila pravu ljubav?
Da, važno je, jer niz drugih osjećaja sam probudila. Prvi puta nisam imala kontrolu nad sobom. Mašta je proradila, ali ne kao saveznik, nisam pronašla odmah način utjehe. Statistika stručnih osoba kaže da sam sretna osoba. Još uvijek analiziram i pitam se: Jesam li?
„Ako hoćeš dа uvjeriš muškаrcа u nešto – priđi njegovom rаzumu, а аko hoćeš dа uvjeriš ženu u nešto – priđi njenom srcu.“ – nаrodnа poslovicа
Lily Laum
