Psiholog Barry Schwartz smatra da je paradoksalno da je sreća možda u ograničavanju izbora, umjesto u širenju te da zapravo nismo više slobodni ako imamo više izbora. Smatra da veća mogućnost izbora zahtijeva više truda i vremena pri svakoj odluci, da je vjerojatnost pogrešaka veća te da se na taj način umanjuje ishod zadovoljstva odabranim. Stoga postavlja pitanje, ne bi li bilo logičnije tražiti ono što je dovoljno dobro, umjesto da uvijek tražimo najbolje, te s obzirom na ovo donosi podjelu na takozvane maksimajzere i zadovoljnike.
Birate li ono što je dovoljno dobro ili ono što je najbolje? Koliko vam treba vremena da se odlučite za kupovinu jednog proizvoda? Jeste li na kraju zadovoljni izborom? Previše izbora u bogatim zemljama zapravo dovodi do anksioznosti.
Čini se da je sreća u ograničavanju izbora, a ne u širenju. Zadovoljniji smo onime što dobijemo kad nam se ponudi manje mogućnosti! Zašto? Zato što nam treba manje vremena da se odlučimo i ne uhvati nas nervoza.
Ako smatramo da smo ipak mogli izabrati drugačije, bolje, jesmo li u konačnici zadovoljni? Danas se češće mijenjaju partneri, poslovi, mjesto življenja, čak i religija. Možemo iznova birati svoj identitet! No, čini li nas to zadovoljnima? Jesmo li više slobodni ako imamo više izbora?
U jednom istraživanju studenti su zamoljeni ocijeniti kutije čokolada. Jedna skupina je dobila malu kutiju sa šest čokolada, dok je druga skupina dobila kutiju s trideset čokolada. Rezultat je da su oni s manje izbora bili zadovoljniji čokoladama i bile su im ukusnije. Čak su izabrali da im se sudjelovanje u istraživanju plati čokoladom umjesto gotovinom.
Psiholog Barry Schwartz smatra da je paradoksalno da je sreća možda u ograničavanju izbora, umjesto u širenju te da zapravo nismo više slobodni ako imamo više izbora. Smatra da veća mogućnost izbora zahtijeva više truda i vremena pri svakoj odluci, da je vjerojatnost pogrešaka veća te da se na taj način umanjuje ishod zadovoljstva odabranim.
Stoga postavlja pitanje, ne bi li bilo logičnije tražiti ono što je dovoljno dobro, umjesto da uvijek tražimo najbolje, te s obzirom na ovo donosi podjelu na takozvane maksimajzere i zadovoljnike.
Trebao sam, mogao sam, želio sam
Maksimajzeri su zapravo oni koji teže najboljem te nisu zadovoljni sve dok se ne uvjere da su to i dobili. Moraju razmotriti mnogo mogućnosti prije donošenja odluke te su veoma neodlučni i samokritični jer ih na kraju proganja misao trebao sam, mogao sam, želio sam. Više su zapetljani u svoje odluke, na kraju su manje zadovoljni, manje optimistični i veoma neodlučni.
S druge strane, takozvani zadovoljnici su spremni odlučiti se brže te su zadovoljni onime što je dovoljno dobro te se nemaju potrebu uvjeriti da ne postoji nešto bolje. Imaju stanovite kriterije i mjerila po kojima mnogo brže donose odluke te nisu opterećeni ideološkom potrebom da moraju dobiti najbolje.
Zaključak jest da maksimajzeri ulažu mnogo više truda i vremena pri donošenju odluka, ali da nisu nužno sretniji od zadovoljnika, koji si lakše opraštaju pogreške. Stoga Barry Schwartz predlaže: ako želite više duševnog mira i životnog zadovoljstva, budite zadovoljnik!
Ako si svaki dan kažete „imam mnogo toga na čemu mogu biti zahvalan“, bit ćete zdraviji, sretniji, optimističniji i opušteniji ljudi nego oni koji nisu zahvalni.
Više izbora ne čini nas sretnijima jer povisuje razinu naše odgovornosti, oduzima nam mnogo vremena, pridonosi neodlučnosti i anksioznosti kad se nađemo pred velikim izborom te nam samo naizgled daje više slobode. Što više izbora imamo, to se više uspoređujemo s onima koji imaju više ili manje od nas te smo manje zahvalni.
Sanja Vuković Grbac
Inspiracija: Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje (2004), Barry Schwartz
