Zaključala bih svoju ljubav betonskim neprobojnim zidom.
Tamo gdje strah ne može proći ni kroz najmanju pukotinu.
Čvrsto bih privila sve koje volim i želim sačuvati od tmina i zala.
Mislim, moja je ljubav dovoljno Sunca, dovoljno zraka, života i slobode…
Dok ih istovremeno gušim, voljene svoje…
U strahovima neizvjesnosti,
nizbrdica i zavoja života
zabetonirala sam vlastito nepovjerenje.
Pokleknem pred zakonom života
istovremeno posumnjavši
u dogovore duše kako smo baš ovdje, na dijelovima puta,
u međusobnom rastu.
Izazivajući se, izazivaju moju ulogu majke, žene, sestre…
Potičući me na razvoj i rast,
jačanje vjere i ljubavi.
Jer ljubav ne nosi okove ni betonske okvire, ne brine, ne sakriva od svijeta.
Skinuvši masku naklonim se svojim ulogama te na kraju dana zahvalim i na ovoj kušnji.
Mogu ja to.
Pokleknem, ali se podignem.
I tako putem do kraja puta.
Nogama dotičem zemlju,
pogledom nebo,
dlanovima predio srca.
Tu, u sredini, srce je koje me čini čovjekom.
U ovom odijelu, ovom tijelu, iskustvu.
Hvala mi. Hvala ti. Hvala vam.
Daliborka Daci Margetić
