Bol ne odlazi ako je izbjegavate. Ona se povlači tek kada prestanete bježati od nje. Kada tijelo konačno otpusti napetost, kada se pojavi dubok dah – tada nitko i ništa više nema moć nad vama.
Kažete sebi da ste pustili. Da ste oprostili. Da ste prihvatili ono što se dogodilo, zatvorili poglavlje i krenuli dalje. Uvjereni ste da ste iza sebe ostavili prošlost, očekivanja i ljude koji su Vam nekada značili.
Ipak, kad vas ponovno dotakne ista tema ili se pojavi ta osoba, u vama se nešto iznenada stegne. U tom trenutku postaje jasno – zapravo niste otpustili. Niste prošli kroz proces do kraja. Samo ste se „zamrznuli“.
Što znači emocionalna zamrznutost?
Biti emocionalno „zamrznut“ znači da bol niste proživjeli u potpunosti. Niste si dopustili da se srušite kad je to bilo potrebno. Niste dali tijelu da osjeti i obradi iskustvo iznutra. Umjesto toga, potisnuli ste ono što je bilo previše bolno i u glavi zaključili: „Gotovo je. Završeno. Oprošteno.“
No, tijelo pamti. U njemu ostaje sloj hladnoće, u srcu nedovršena scena, a u umu praznina koja zauzima mjesto istinskog oproštaja.
Kako prepoznati da niste otpustili, nego se zamrznuli?
Govorite da ste zaboravili osobu, ali spomen njezina imena ili sitnica koja na nju podsjeća izaziva fizičku napetost.
Ne želite se vraćati toj situaciji, ali istovremeno ne možete u potpunosti prihvatiti novo iskustvo ili novu osobu u svoj život.
Kažete da niste ljubomorni – no i dalje se uspoređujete.
Tvrdite da niste uvrijeđeni, ali Vas i dalje iritira sve što podsjeća na tu osobu.
Ne čekate više – ali povremeno pogledate, onako „za svaki slučaj“.
To nije znak slabosti niti nazadovanja. To je jasan pokazatelj da unutarnji proces nikada nije do kraja završen. Zaštitili ste se – ali ste istovremeno ostali „zamrznuti“ u trenutku koji je bio pretežak da biste ga osjetili do kraja.
Zašto ljudi zamrzavaju emocije?
Ponekad je potpuno osjećati – zastrašujuće.
Strahujete da nećete izdržati ako dopustite boli da izađe na površinu. Da ćete se raspasti, upasti u depresiju, ostati sami. Zbog toga birate ono što izgleda „zrelo“ i „svjesno“:
Povlačite se iz situacije, nazivate to duhovnim rastom, uvjeravate se da ste zahvalni na iskustvu.
Ali u stvarnosti – isključili ste osjećaje. Stegnuli se iznutra.
Što učiniti kada shvatite da ste ‘zamrznuti’?
-
Iskreno pitanje sebi
Zapitajte se: „Gdje sam stavio zarez umjesto točke – samo da ne bih morao osjetiti do kraja?“
Možda sam događaj ne osjećate, ali tijelo pamti napetost. Obratite pozornost gdje se javlja – u ramenima, trbuhu, čeljusti. Tamo se nalazi zamrznuto iskustvo.
-
Povratak sebi iz tog trenutka
Ne vraćajte se nužno samoj situaciji, nego osobi koja ste tada bili. Pitajte se: Što si tada nisam dopustio osjetiti? Gdje sam se okrenuo od vlastite boli kako bih ostao „jak“?
Bez analize i racionalizacije – samo budite prisutni uz ono što se dogodilo, a što ste potisnuli.
-
Dajte tijelu da se ‘rastopi’
Otpuštanje često ne traži velike akcije. Ponekad je dovoljno:
zaplakati bez objašnjenja,
protresti ruke,
prošetati,
umotati se u dekicu,
leći i gledati u strop,
pustiti glazbu koja „čuje“ Vaše srce,
dopustiti si deset minuta potpune bespomoćnosti.
Otpustiti znači dati si unutarnju dozvolu da budete ono što jeste – i tamo gdje ste nekada bili samo svjedok vlastite boli.
Istina koju trebate znati
Bol ne odlazi ako je izbjegavate. Ona se povlači tek kada prestanete bježati od nje.
Kada tijelo konačno otpusti napetost, kada se pojavi dubok dah – tada nitko i ništa više nema moć nad Vama.
Pitanja za samoistraživanje:
Što ste „otpustili“, a zapravo još uvijek nosite u tijelu kao tihu napetost?
Gdje još uvijek postoji zarez koji ste nazvali „kraj“?
Zapišite to. Ponekad papir bude prvi siguran prostor u kojem se vraćate sebi.
Važno je razumjeti – tišina ne znači nužno dubinu. Ponekad je ona sofisticiran oblik obrane. Naizgled smiren, ali zapravo bijeg od istinske iskrenosti.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
