Je li netko naprosto „rođen loš“ ili postoje dublji razlozi zbog kojih ljudi nanose bol drugima?
Zamislite situaciju: dali ste sve od sebe da budete korektni, a zauzvrat ste dobili izdaju, manipulaciju ili otvoreno poniženje. Um odmah krene u smjeru pitanja: “Zašto? Što sam ja to zaslužio/la?” i vrlo brzo iza toga dođe još jedno – “Hoće li mu se to ikada vratiti?”. Tu se već polako dotičemo onog tankog područja između potrebe za pravdom i želje za osvetom.
Kad netko prema Vama postupi loše, prirodno je da se u Vama probudi osjećaj nepravde. No ako se taj osjećaj dugo vrti u glavi, lako preraste u fantaziju o tome kako bi ta osoba trebala patiti isto ili još jače.
U tom trenutku, gotovo neprimjetno, počinjete ulaziti u isti obrazac koji u toj osobi osuđujete – fokus se više ne nalazi na zdravom osjećaju za pravdu, nego na tuđoj patnji.
S druge strane, često zaboravimo da ljudi koji nanose zlo rijetko žive laganu unutarnju priču. Mnogi od njih već sada nose vlastitu kaznu u obliku napetosti, straha, praznine ili stalnog nezadovoljstva. To ne briše nepravdu koju su Vam učinili, ali mijenja perspektivu: umjesto da im želite zlo, možete svjesno odlučiti ne sudjelovati u lančanom širenju iste energije.
Kada nepravda zamuti razum
Kada ste povrijeđeni, u glavi se često danima odvija isti film. Mislite što ste trebali reći, što ćete reći “kad ga opet vidite”, kako bi bilo “pravedno” da se stvari poslože. U toj unutarnjoj buci razum postaje nejasan, a emocije vode glavnu riječ.
U takvom stanju teško je objektivno sagledati situaciju. Često se događa da vidite samo svoj dio priče, dok drugi elementi ostaju potpuno u sjeni. Ne radi se o tome da ste “subjektivni” u lošem smislu, nego o tome da ste previše upleteni da biste mogli imati širu sliku. Zato se u ozbiljnijim sukobima i traži neutralna treća strana – nekoga tko nije emocionalno uronjen u priču.
Ako sami sebi ne stvorite taj “unutarnji odmak”, lako skliznete u mentalni prostor u kojem više nije važno da stvari budu pravedne, nego da druga osoba doživi bol. Tu zloća počinje izgledati kao opravdana reakcija, a to je opasna zamka.
Ključno pitanje koje tada vrijedi postaviti jest: što uopće stoji iza tuđeg lošeg ponašanja? Je li riječ o zloj namjeri “radi zla” ili se iza svega krije nešto drugo?
Jedan koristan okvir kaže da zloća uglavnom crpi snagu iz dva izvora – patnje i neznanja. Kad ih prepoznate, prestajete nasjedati na iluziju da tuđe ponašanje određuje Vašu vrijednost.
Patnja: Kada strah diktira postupke
Mnogi ljudi ne čine zlo zato što uživaju u tuđoj boli, nego zato što su stalno pod pritiskom vlastitih strahova. Boje se da će izgubiti ono što smatraju važnim: odnos, status, novac, sliku o sebi, poštovanje okoline. Boje se da će biti povrijeđeni, razotkriveni, odbačeni ili kažnjeni.
Kada je taj strah dovoljno jak, u pozadini se počinje odvijati logika kazne. Um zamišlja razne negativne scenarije: “Ako ne reagiram, ispasti ću slab”, “Ako ne napadnem prvi, nastradat ću ja”, “Ako priznam istinu, nešto ću izgubiti”. Kako bi izbjegli zamišljenu bol, ljudi biraju poteze koji realno stvaraju bol drugima.
Netko tko se panično boji gubitka kontrole može postati agresivan i autoritaran. Netko tko se boji da će biti odbačen može manipulirati, lagati ili okretati priču protiv Vas. Netko tko ne podnosi osjećaj srama može Vas unaprijed napasti da sam ne bi osjetio vlastitu ranjivost. Iz Vaše perspektive to izgleda kao čista zloća, ali u njihovoj glavi to je obrana od unutarnje kazne i patnje koje se užasavaju.
To, naravno, ne znači da trebate prelaziti preko nepravde. Ali pomaže shvatiti zašto određeni ljudi uopće posežu za takvim ponašanjima. Patnja koja se ne prepoznaje i ne liječi vrlo lako se pretvara u izvor zloće.
Neznanje: kada nema stvarnog kontakta s drugim čovjekom
Drugo veliko uporište zloće jest neznanje – prvenstveno neznanje o tome kako drugi ljudi funkcioniraju iznutra. Kada netko nema razvijenu sposobnost da “osjeti” tuđu situaciju, da barem okvirno zamisli kako je drugome, tada prirodne kočnice sasvim oslabe.
Empatija upravo služi tomu da nas zaustavi prije nego što nekoga pregazimo svojim riječima ili postupcima. Ona nas podsjeća da s druge strane nije “prepreka”, nego osoba s vlastitim emocijama. Kada empatije nema dovoljno, ljudi druge doživljavaju više kao objekte ili sredstva, a manje kao živa bića.
Ako ne osjećam Vašu bol, ako ne shvaćam da će Vas nešto ozbiljno povrijediti, onda težinu svojih akcija ni ne doživljavam kao stvarnu. U tom unutarnjem svijetu ne postoji prostor za pitanje: “Kako je drugoj strani?” – postoji samo: “Što ja trebam sada postići?”.
Ironija je u tome da su ljudi bez razvijene empatije najčešće vrlo usamljeni, iako to izvana može izgledati kao snaga ili hladnokrvnost. Bez sposobnosti da se povežu na dubljoj razini, ostaju zatvoreni u vlastitom svijetu. To ih ne oslobađa odgovornosti za ono što rade, ali pokazuje koliko je njihov unutarnji život ograničen.
Što učiniti kada ste Vi ti koji patite
Kada Vas netko povrijedi, prvo je važno da sami pred sobom priznate što se dogodilo. Ako je situacija dovoljno sigurna, korisno je jasno reći što Vam smeta i kako se osjećate. Time sprječavate da se u Vama nagomila neizrečena ljutnja koja kasnije prelazi u kronično nezadovoljstvo, nesanicu ili stalno vraćanje na isti događaj u mislima.
Zatim vrijedi namjerno napraviti unutarnji odmak. Pokušajte situaciju promatrati kao promatrač, a ne samo kao sudionik. Što biste savjetovali prijatelju da je na Vašem mjestu? Koji su obrasci ovdje vidljivi? Gdje ste možda predugo tolerirali nešto što Vam nije odgovaralo?
Ovaj korak ne služi tome da opravdate tuđe ponašanje, nego da povratite vlastitu jasnoću. Kada sagledate stvari šire, bolje razumijete kako ljudi općenito funkcioniraju kad ih vode strah, patnja ili neznanje. To Vam pomaže da ubuduće ranije prepoznate situacije koje bi Vam mogle nanijeti štetu.
Nakon toga možete pokušati razumjeti što je moglo pokrenuti drugu osobu. Ne da biste zaboravili ono što se dogodilo, nego da njezine postupke stavite u kontekst. Kad netko djeluje iz vlastite patnje i neznanja, to ne govori ništa o Vašoj vrijednosti, nego o njegovim ograničenjima.
Ako ste empatični, taj dar sada možete iskoristiti za sebe. Umjesto da Vas empatija slama, pretvorite je u alat za razlikovanje: u osobi koja Vas je povrijedila možete vidjeti ljudsko biće sa strahovima i manama, ali i jasno zaključiti da s takvim ponašanjem ne želite imati posla.
To ne znači da morate ostati u odnosu, oprostiti odmah ili glumiti da je sve u redu. Znači da prestajete željeti da ta osoba pati i počinjete birati ono što je dobro za Vaš život: jasne granice, odlazak iz toksične situacije, traženje podrške, ulaganje u odnose u kojima postoji poštovanje.
Zašto nema smisla željeti zlo
Na kraju, korisno je podsjetiti se: onaj tko svjesno i uporno nanosi nepravdu drugima već sada plaća cijenu u vlastitom unutarnjem svijetu, čak i ako to vješto sakriva. Ne trebate preuzimati ulogu “suca” koji izriče kaznu.
Vaš put je važniji od tuđe zloće. Iz iskustva nepravde možete izvući mudrost, naučiti kako ranije prepoznati opasne obrasce, kako čvršće čuvati svoje granice i kako ostati vjerni sebi bez da se spuštate na razinu onih koji Vas povređuju.
Upravo je to najdublji način na koji prekidate lanac zloće – tako što svjesno odlučujete ne sudjelovati u njegovom daljnjem širenju.
ATMA/Pripremila: Suzana Dulčić
