Nijedna metafizička i duhovna rasprava nema mjesto radnje toliko intrigantno kao što ga ima Bhagavad-gita. Njeno mjesto radnje je – bojno polje! Kada je ratnik Arjuna želio mir i odustajanje tik pred bratoubilačkim ratom, zašto ga je Krsna filozofskim poukama potaknuo na borbu, a ne na meditaciju, odustajanje i nenasilje? Unatoč čestom stajalištu da je religija uvijek bila jedan od glavnih uzroka ratova, mišljenje je većine da religija/duhovnost i nasilje ne idu jedno s drugim. Međutim, konačna poruka Krsne Arjuni, koji se odjednom, pred samu bitku odao lažnom pacifizmu – bila da se odrekne te svoje “patetične slabosti srca”, ustane i bori se, da navali naprijed kako bi ubio svoje neprijatelje u borbi. Arjunina dužnost kao ratnika, i prema Bogu i prema narodu, bila je da oslobodi društvo od uznemirujućih demonskih struktura moći, kako bi se uspostavio božji poredak koji će dovesti do mira, blagostanja i slobodnog prakticiranja duhovnosti.
Bhagavad-gita je poznata u cijelom svijetu kao dragulj duhovne mudrosti i doista, rijetko se koje djelo ne može usporediti s Bhagavad-gitom po razotkrivenom znanju o prirodi čovjeka, duše, svijeta koji ga okružuje i njegova odnosa s Bogom.
Bhagavad-gita se smatra esencijom sve Vedske literature. Gita znači pjesma, a Bhagavad se odnosi na „Boga, onaj koji posjeduje (vat) sva obilja (bhaga).“ Bhagavad-gita je tako „Pjesma onoga koji posjeduje sva obilja“; ona utjelovljuje učenja Boga Krsne.
Dubina i mudrost Bhagavad-gite, nadahnula je mnoge komentatore da je predstave na svoj način. Bhagavad-gita je jedan od najviše komentiranih religijskih/duhovnih spisa u povijesti čovječanstva. U Indiji, gotovo je svaki veći učitelj, od pradavnih vremena, napisao svoj komentar na Bhagavad-gitu.
No, fascinacija Gitom nije ograničena na vedske krugove. Mnogi učenjaci sa zapada oduševljavali su se njenim učenjima. Nakon što ju je po prvi put na engleski preveo Charles Wilkins 1785.-te godine, njena je popularnost rapidno rasla izvan Indije. Intelektualci iz Njemačke (Schlegel, Hesse, Einstein, Deussen i Shopenhauer), Amerike (Emerson i Thoreau), Engleske (Max Mueller i Aldous Huxley), Francuske (Romain Rolland) i Rusije (Tolstoj)…
Veliki Arthur Schopenhauer je rekao: “Ovo je najpoučnije djelo i najuzvišenije književno djelo na svijetu.”, a J.W. von Göethe priznao: “Ovo je knjiga koja me je u cijelom mom životu najviše prosvijetlila.”
Ralph Waldo Emerson je pak izjavio: »Bhagavad-giti dugujem veličanstveni dan. Bila je bila prva među knjigama; bilo je to kao da nam carstvo govori, ništa malo ili bezvrijedno, već prostrano, spokojno, dosljedno, glas jedne drevne inteligencije koja je djelovala u drugom dobu i podneblju te uranjala u ista pitanja koja i nas zaokupljaju.»
Zašto je sveta knjiga izgovorena na bojišnici?
Ono što je zanimljivo je da nijedna metafizička rasprava nema mjesto radnje toliko intrigantno kao što ga ima Bhagavad-gita. Njeno mjesto radnje je – bojno polje. Kada je Arjuna želio mir, zašto ga je Gospodin Krsna, Božanska Osoba u igri ljudskoga bića, filozofskim poukama potaknuo na borbu?
Unatoč čestom zajedničkom stajalištu da je religija (ili strukture moći religijskih institucija) uvijek bila jedan od glavnih uzroka rata, mišljenje je većine ljudi da jedno ne ide s drugim. Religija ili duhovnost bi trebale rezultirati nenasiljem i mirom, a ne ratom, borbom, sukobom…
Bhagavad Gita je dakle izrasla iz rata, iz velike ‘Bitke na Kuruksetri’. Ne samo to, već je njezina konačna poruka Arjuni – ratniku ili kshatriji (sanskrit kshatriya – ratnička i upravna kasta; kraljevi, državnici, državni službenici i vojnici) koji se odjednom odao pacifizmu – bila da se odrekne svoje “patetične slabosti srca”, ustane i bori se, da navali naprijed kako bi ubio svoje neprijatelje u borbi.
Kako to može biti vjerski i duhovni tekst?!
Može. I jest.
Arjunini neprijatelji na bojnom polju, Kaurave, bili njegovi rođaci, međutim svojim su zlim postupcima poremetili zakon i red koji su esencijalni da bi ljudska bića mogla prakticirati duhovnost i dostići ljubav prema Bogu. Tako je Arjunina dužnost prema Bogu i prema svijetu bila da poput kirurga liši Kaurave njihovih zlom zagađenih tijela i položaja, kako bi se uspostavio društveni poredak koji će dovesti do trajnoga mira.
Ponekad su borba i nasilje potrebni kada postoje uznemirujući elementi u društvu.
Arjuna je bio ratnik, obučen da štiti nevine i bori se protiv onih koji uznemiruju obične i poštene građane. Tada se ratovalo sportski, na bojnom polju, između sukobljenih ratnika.
To što je Krsna ohrabrio Arjunu na borbu ne znači da je zadatak svakog ljudskog bića ratovanje, već je poanta u tome da svako živo biće izvršava svoju dharmu ili svrhu, da bude odgovoran za svoju osobnu ulogu u ovom životu.
Razlika između religije i vječne prirode duše
Definirajmo prvo religiju. Rječnici je obično opisuju kao sustav vjerovanja u neku nadnaravnu moć. Tu obično dolazi do problema sukoba. Moja se uvjerenja mogu razlikovati od tvojih, a ljudska priroda je takva da se identificiramo s njima do točke gdje stvaramo podjele na osnovu istih.
Stoga imamo mnoge vjerske zajednice sa svojim različitim imenima – kršćanske, židovske, muslimanske, hindu, itd. Po mišljenju mnogih, ta se različita imenovanja smatraju religijom. Gita međutim predstavlja širu definiciju.
Na sanskritu, jeziku Gite, riječ za vjeru je dharma. U prijevodu, riječ dharma, znači ‘priroda ili esencija stvari’.
U slučaju osobe ta priroda označava – služenje. Mi uvijek služimo nekoga ili nešto, bilo da se radi našem šefu, članovima obitelji, zemlji, ili jednostavno našem psu. Služenje ne možemo izbjeći. Čak da ne postoji nitko koga služimo mi ćemo i dalje biti primorani služiti naš vlastiti um i osjetila, koja stalno zahtijevaju zadovoljenje na ovaj ili onaj način. Ne možemo dugo vremena sjediti mirno bez da, u određenom trenutku, tjelesni ili neki drugi prohtjev utječe na nas na način da ga moramo zadovoljiti.
Vedska mudrost nam govori da je ova sklonost služenju zapravo namijenjena Bogu, izvoru našeg postojanja, u kojem god obliku Ga prihvaćamo. To je stvarna religija, dharma duše. Nema sumnje da se sljedbenici svih gore navedenih i ostalih vjera, slažu s tim, bez obzira na njihove vanjske razlike. Bez obzira na našu praksu, krajnji cilj mora biti upoznati i voljeti Boga, ujediniti se s Njim i služiti Mu vječno. Kada služimo sve osim Boga – nikad nismo zadovoljni, stalno težimo trajnom ispunjavanju koje nam senzualna zadovoljstva i materijalni odnosi ne mogu pružiti. Kao što je Augustin rekao: “Naša su srca nemirna dok ne počivaju u Tebi.”
To je poruka Gite. Ona govori o svim bićima kao vječnim dijelovima Boga koja imaju neraskidivi ljubavni odnos s Njim.
Dublja poruka Gite
Arjunina dilema kao ratnika koji nije bio sklon borbi, je samo vanjski kontekst za daleko dublju poruku od one da se prihvati oružja. Ta je poruka sažeta u ključnoj strofi Gite, u devetom poglavlju, gdje Krsna kaže, “Uvijek misli na Mene, odaj Mi svoje poštovanje, obožavaj Me i postani moj posvećenik. Sigurno ćeš doći k Meni. ”
OVO ukazuje na jedan dublji konflikt, koji je sukob u našoj vlastitoj svijesti. Unutar ljudske psihe nalazi se niža priroda – predstavljena Kauravama ili Arjuninim neprijateljima, i viša priroda – predstavljena Arjunom i njegovom braćom. Bitka na Kurukshetri stoga predstavlja borbu između vrlina i mana u našim srcima. Kriza kroz koju prolazi Arjuna simbolizira našu osobnu zbunjenost oko ispravnog i pogrešnog puta u trenucima kada smo suočeni s nepremostivo zapetljanim teškim situacijama. Krsnina instrukcija nam osvjetljava put vrhunske moralnosti i ispravnosti, koji se temelji na nesebičnoj božanskoj devociji. Arjunina konačna pobjeda nakon prosvjetljenja predstavlja moć božanske mudrosti Gite da nas osposobi da u konačnici trijumfiramo nad našom nižom prirodom i dostignemo unutrašnje ispunjenje u ovom životu i vječno radosni život nakon toga.
To je suština svih religija i to je ono što je Arjuna zaboravio. Razmišljao je kako ima tolike mnoge druge dužnosti koje su se počele činiti sve težim, konfliktnijim te u konačnici nemogućim. Došao je do točke u kojoj nije znao na koji način djelovati, gdje se okrenuti i što učiniti. Krsnin je odgovor bio jednostavan – ‘samo učini ono što Ja želim i biti ćeš miran i sretan.’
U tom se trenutku dogodilo da je Krsna htio od Arjune da se bori, to je bila Arjunina dužnost, ali to nije ni jedini ni dublji smisao Bhagavad-gite. Krajnja poruka Gita nije ratovanje ili neka druga posebna vrsta rada. Radi se o predaji Bogu, djelovanju za Njegovo zadovoljstvo, priznajući da je to uistinu u našem vlastitom interesu i interesu svih ostalih.
Nadilaženje straha i iluzije predajom Bogu
Kad je Arjuna shvatio ovu poantu njegova je dvojba bila završena i on je postao miran. “Moja je iluzija nestala”, rekao je Krsni. “Sad sam slobodan od dvostranosti i spreman učiniti što god od mene tražiš.” I kako ga je Krsna zamolio da se bori, ta je borba postala čista duhovna aktivnost koja je dovela Arjunu do najviše točke samospoznaje.
Svi smo mi na toliko puno načina poput Arjune. Stojimo na bojnom polju života, suočeni sa svim vrstama izazova koji se često čine neodoljivim. Ponekad ne znamo kojim putem krenuti, ali poruka Gite je tu i za nas. “Okrenite se Meni”, kaže Bog. “Ja ću vas uvijek zaštititi i na kraju dovesti k Meni.” To je borba koja je ispred svakog od nas, okretanje od iluzije prema Bogu, ali uz Njegovu pomoć, poput Arjune, sigurno ćemo isplivati pobjednički.
Kada je Bhaktivedanta Swami Prabhupada, inače Indijac i možda najpoznatiji komentator Gite u moderno vrijeme, u Velikoj Britaniji bio upitan o svrsi svoje posjete, dosjetljivo je kazao:
“Kada ste vi Britanci vladali Indijom, oteli ste sva njena bogatstva, ali ste zaboravili uzeti najvrjedniji dragulj. Došao sam vam dati ono što ste zaboravili – mudrost Gite.”
