Ovo je vrlo dojmljiva priča na koju se vrijedno često podsjetiti…

Jednom je jedan duhovni učitelj pitao svoje učenike: “Zašto ljudi viču kad su ljuti?”

Učenici su razmišljali neko vrijeme: “Zato što izgubimo strpljenje – zato vičemo.”

atma.hr – 52




“Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?” – pita učitelj – “zar nije moguće govoriti tiho i lagano?”

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

A onda je objasnio:

“Kada su dvije osobe u svađi, ljute, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća.”

Zatim je upitao:

“Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? – ne viču jedan na drugoga, nego govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je jako mala.

A šta se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.”

Onda je rekao:

“Kad se svađate, nemojte dopustiti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta natrag.”

atma.hr – 52