Do traume može doći u svakom trenutku u kojem postoji neki oblik vanjskog ili unutarnjeg podražaja kojeg će osoba subjektivno doživjeti kao negativnog. Ako podražaj u nama proizvede negativne emocije ili čak negativno tjelesno stanje praćeno emocijama, a njihov intenzitet preraste našu sposobnost njihovog podnošenja, dolazi do lakšeg ili grubljeg pucanja našeg psihoenergetskog polja, odnosno do jačeg ili slabijeg živčanog sloma.
Takav lom energetske strukture ili psihe izaziva u nama snažnu potrebu za obranom od nepoželjnog iskustva. U tom se trenutku još uvijek pozitivnim obrambenim modelom može izbjeći kreiranje traume. No, ako se obrana od negativnog podražaja izvede negativnim sredstvima, dolazi do stvaranja negativnog psihoenergetskog modela osjećanja, mišljenja i ponašanja koji se naziva traumom.
Negativna sredstva jesu:
- negativne emocije (ljutimo se, tužni smo zbog svega, u šoku smo od straha),
- negativne misli koje se oblikuju u negativne zaključke i odluke o sebi, životu, drugim ljudima ili Bogu,
- otcijepljeni negativni identitet koji u vidu fragmenta naše osobnosti nastavlja živjeti svoj život u službi obrambenog mehanizma od svih istih ili sličnih negativnih iskustava kao što je bilo traumatsko iskustvo kroz koje je negativni identitet stvoren.
Tako je traumatsko iskustvo jedna vrsta negativne reakcije naše psihe na neočekivan ili šokantan vanjski podražaj. Na primjer, dijete ne dobija ono što želi i očekuje od svoje okoline. Zbog toga zaključuje da je nevoljeno i da se svijet ne brine za njegove potrebe pa zato doživljava blaži ili jači živčani slom. U trenutku sloma puca njegov psihoenergetski sustav, a samim time raspada se jedan stari obrambeni mehanizam. Zato je stanje psihičke razbijenosti izuzetno pogodno za programiranje. U trenutku pucanja našeg psihoenergetskog polja mi se nalazimo u stanju otvorenosti i ranjivosti. Naše je energetsko tijelo izgubilo kompaktnost i nije u stanju obraniti se od negativnih vanjskih utjecaja. Kako se energetsko tijelo ponaša kao i bilo koji živući sustav, tako ono traži zaštitu bilo koje vrste kako bi sebi osiguralo opstanak kao prioritetni cilj u takvom trenutku. Zato naša psiha nesvjesno i automatski (i veoma brzo) gradi nov obrambeni mehanizam, pa makar on bio baziran na negativnom svjetonazoru, odnosno negativnoj percepciji realnosti. Naime, stabilnost naše psihe ovisi o čvrstoći modela realnosti koji je u nju utisnut. Mi imamo određena životna uvjerenja i vjerujemo da su ona “realna” zato što logika mnogih zbivanja u našim životima odgovara stavovima koje imamo.
Svjetonazor koji smo izgradili omogućuje nam da se osjećamo sigurno i zaštićeno. No, u jednom trenutku sazrije vrijeme za promjenu svjetonazora i načina života. Tada je potrebno napustiti stari model realnosti i izgraditi novi, što će redovito naići na neku vrstu unutarnjeg otpora. Kako se u našim životima apsolutno ništa ne događa slučajno, tako će viši, spiritualni aspekti našeg bića kreirati takve životne okolnosti koje će omogućiti napuštanje starog svjetonazora i kreiranje novog. Sredstvo pomoću kojeg se ovakva transformacija obavlja jest problem u kojem se naizgled slučajno nađemo.
Svaki je problem svojevrsna inicijacija i ima svoj smisao. No, od ključne važnosti bit će naša reakcija na problemsku situaciju. Ukoliko je naša reakcija negativna, doći će do stvaranja negativnog psihoenergetskog konglomerata emocija, misli i identiteta koji će u našoj psihi proizvesti jedan negativan model realnosti. Sve što tada zaključimo ili odlučimo i istovremeno ispunimo snažnim emocijama postaje sastavnim dijelom našeg energetskog tijela, odnosno našeg bića. Mi u tom trenutku oblikujemo vlastitu percepciju realnosti, stvaramo model pomoću kojeg doživljavamo sebe i svijet oko nas.
S obzirom da u našoj psihi postoji sigurnosni mehanizam koji ne trpi isuviše negativnih sadržaja u domeni svijesti, takav se negativan model smiješta u podsvijest i tamo nastavlja živjeti vlastitim životom. Naime, bilo bi idealno kada bismo bili u stanju odmah očistiti i reprogramirati negativne utiske jer time ne bi bilo razloga za njihovo potiskivanje u podsvijest. No, ukoliko negativan model nije pročišćen, on mora biti uklonjen iz svijesti jer je njegova energija tolike snage da je u stanju ponovo izazvati unutrašnje lomove u našoj psihi, a takvi lomovi direktno ugrožavaju naš fiziološki opstanak. Oni onemogućuju naše funkcioniranje u materijalnoj realnosti, oslabljuju naš imunološki sustav i time utječu na stvaranje najrazličitijih bolesti – fizičkih, a također i mentalnih.
Iz tog se razloga svaki negativan i neprerađen model realnosti pohranjuje u podsvijest. Međutim, iz podsvijesti takva negativna tvorevina direktno utječe na naše životne okolnosti time što privlači onakve životne situacije koje su u skladu s modelom realnosti koji smo izgradili. Zato je život osobe s potisnutim negativnim modelima realnosti ispunjen stalnom borbom protiv nevidljivih, naizgled realnih, ali u suštini iracionalnih prijetnji i opasnosti. Podsvjesni sadržaji također postaju svojevrsnim obrambenim mehanizmom od istih ili sličnih iskustava kao što je bilo ono koje je i proizvelo traumu, ali način zaštite ovdje je destruktivan. Ukoliko je pri traumatskom iskustvu bila prisutna (ili ga je direktno proizvela) neka osoba, kao na primjer vojnik, mi ćemo se bojati ljudi koji nalikuju na osobu koja je direktno ili indirektno utjecala na stvaranje traume, dakle svih vojnika, pa makar oni bili i prijateljski raspoloženi. Iz istog razloga imat ćemo fobiju od letenja, bolnice, škole ili osoba suprotnog spola. No, ovakav način obrane zasigurno nije onaj koji bismo željeli i koji bi po nas i našu okolinu bio ugodan. Ono što želimo jest da se u svim životnim situacijama osjećamo dobro, opušteno i smireno.
(Izvadak iz članka “Terapijski sustavi i četiri nivoa stvarnosti”, Tomislav Budak)
Tekst pripremila: Nika Said
