Osnovnu liječničku izobrazbu stekao sam za vrijeme studija na Beogradskom medicinskom fakultetu u periodu 1951-1957. godine.
Učen sam, prema tada važećoj doktrini, da je dijete živo tek s prvim plačem. S katedre sam, u okviru različitih odsjeka Medicinskog fakulteta, slušao uvijek isto: “Dijete je živo tek s prvim plačem. Prije toga ono je samo organ majke, kao što je, na primjer, zub, slijepo crijevo ili bubreg.
Izvaditi iz majke zub ili slijepo crijevo isto je što i prekinuti već započetu trudnoću. Tim aktom, umjetno izazvanim abortusom, vi uklanjate samo organ majke. Razlog zašto to nije dozvoljeno raditi bez suglasnosti komisije za prekid trudnoće jest opasnost da nestručna lica dovedu život žene u pitanje. To se mora raditi u za to opremljenim ustanovama i do određene starosti trudnoće, do kada je relativno sigurno. Svaki kasniji prekid trudnoće mora odobriti specijalna komisija i mora biti riječi o velikoj medicinskoj ustanovi”.
Tako su nas učili u to doba, a i presude ondašnjih sudova bazirale su se na krivičnom zakonu koji je govorio isto – plod je “živ od momenta prvog plača”. Čitane su nam na sudskoj medicini čak i neke presude gdje se spominjalo da onaj koji ubodom noža u trbuh trudne žene ubije i plod i izazove porođaj s mrtvim plodom odgovara samo za laku tjelesnu povredu jer kod majke nijedna kost nije povrijeđena, prema tome to je laka tjelesna povreda, a plod se u povredi i ne spominje. Onaj tko nije rođen ne može biti ubijen.
Tako odgajan i učen od svojih nastavnika, krenuo sam specijalizirati ginekologiju i primaljstvo i hrabro vršiti utrobna čedomorstva – arteficijalne abortuse. Prvo sam to radio pod budnim okom starijih kolega, a poslije i samostalno. Bio sam uvjeren da radim ispravan posao i trudio sam se da to “vađenje zuba” ili utrobno čedomorstvo što manje boli ženu i da prođe sa što manje komplikacija.
Jednog dana, mislim da sam već bio mlad specijalista, sreo me je jedan poznanik i, pošto smo išli u istom smjeru, usput smo se raspričali. Na njegovo pitanje radim li abortuse, ponosno sam odgovorio: “Kako da ne! I to u lokalnoj anesteziji, tako da je žena svjesna, ja s njom pričam a ona i ne primijeti (ako sam dobro dao anesteziju) da sam već izvršio abortus i biva ugodno iznenađena kad joj kažem da je gotovo, a ona tek očekuje početak”. Na to me je on pitao znam li da su to živa bića, da ja ubijam život ljudskog stvora? S podsmjehom sam mu rekao “Ma dajte, molim vas, kakve gluposti! To su neformirane mase!”
Vrijeme je teklo, javljala su se nova znanstvena dostignuća i pojavio se i ultrazvuk sa svojom dijagnostikom. Počeo sam ga obilno koristiti i u njemu se usavršavati. Donio mi je puno iznenađenja. Vidio sam plod, rad njegovog srca, njegove pokrete, otvaranje usta. Kod starijih plodova zapažao sam i pojavu sisanja palca, a onda, pošto je dijagnoza trudnoće bila postavljena, ta žena je po njenom zahtjevu, išla u salu za abortuse – da bi se izvršilo utrobno čedomorstvo.
Ruka koja se do maloprije kretala poslije toga je često puta ležala na instrument-stolu, nepokretna, mrtva, palac koji je plod do maloprije sisao – bio je tu, ali mrtav. Počeo sam razmišljati – pa ovo je ipak živo, ima usta, sisa palac, kreće se. Eksperimenti nam pokazuju da na duboke prodorne tonove plod reagira ubrzanim pokretima, što se sve vidi na ultrazvuku, a poslije evo, to isto ljudsko biće leži u komadima na instrument-stolu ili su njegovi izvjesni dijelovi u tegli vakum aparata.
Jedanput se dogodilo da sam trebao izvršiti utrobno čedomorstvo, a da je jedan član tog para bio moj bliski rod. Samouvjereno sam sjeo i počeo raditi, otvorio grlić i zgrabio kliještima prvo na što sam naišao i izvukao ruku. Bacio sam je na instrument-stol i gle, živac ruke pao je na dio komprese polivene jodom. Jod je nadraživao živac i ruka se počela trzati. Normalan efekt koji smo puno puta na vježbama iz fiziologije radili sa žabama i njihovim živcima, kada smo proučavali fiziologiju mišića i živaca.
Pošto se ovo vrlo rijetko događa, a meni se ovo dogodilo samo jedanput, rekoh sestri: “Pazi, trza se kao živčano-mišićni preparat”. Sestra odgovori: “Uh, kao da je živo”. Uđoh ponovo u maternicu i zgrabih nešto i sad izvukoh nogu. Rekoh u sebi: “Pazi, da ti sada nervus ishiadicus ne padne na jod pa da ti se sad i noga ne trza. “Pažljivo ja spustih nogu na sasvim drugi kraj, ali neka iznenadna buka – pad nekog željeznog predmeta u susjednoj sobi me trže, te se noga izvije – odleti i živac pade na jod.
Noga se trza. Sada, sav napet, opsovah, jer mi se to prvi put dogodilo u mojoj praksi (a bila je u to vrijeme već vrlo bogata) i rekoh poluglasno: “Sada još samo fali da izvučem srce koje kuca”. Uđoh kliještima zgrabih i … stvarno, ja izvukoh i bacih na kompresu srce koje je kucalo. Stadoh s radom, odjedanput shvatih da je to ubojstvo, jer sam do maloprije na ultrazvuku vidio to živo srce kako kuca, ruku i nogu kako se miču, dok su još bili svi u jednom komadu.
Ne znam kako sam izgledao, ali odjedanput sam čuo glas sestre: “Doktore, što je s vama, je li Vam loše?! Hoću li zvati nekog dugog da završi?” Trgoh se. U sebi se pomolih Bogu i rekoh: “Bože, vadi me sada iz onog u što sam upao.” Počeh ponovo raditi i bez ikakvih komplikacija završih ono što naš naivni narod zove “čišćenje”.
Od tog doba, počela su moja razmišljanja i shvaćanja da bez obzira što ne radim privatno, što ne radim direktno za novac, ipak sam izvršitelj ubojstva, i to ne samo dželat nego i sudac koji to odobrava i presuđuje. Pravdao sam se pred sobom, da sam samo stručnjak – vojnik snajperista koji kao u ratu puca i ubija iz principa – za ideju, a ne plaćeni ubojica, privatni ilegalni aborter, koji ubija za novac. Slaba vajda.
Počeli su čudni snovi s noćnim morama. Kao rezultat svega toga sazrela je moja odluka da prekinem vršiti abortuse koja sam radio 25 i više godina. I to po deset–petnaest dnevno, a nekad i više. Razlog – moje saznanje da je ljudski plod od svog samog začeća živ i živo biće, i da to nije ni organ majke ni organ oca, već nešto treće. Sve ovo nije bilo plod nikakve teološke indoktrinacije, kao što to žele prikazati pojedini ateisti i feministkinje, već čisto iskustvo stečeno poznavanjem biologije, bioloških i medicinskih zakona i ultrazvuka.
To što se moje saznanje poklopilo s teološkim stavom po kojem je ljudski plod živo biće od začeća, dakle od same zigote (oplođene jajne stanice), samo je dolazak do istog cilja preko dva različita puta. Ja se u ovom članku baziram na čistoj faktografiji, materijalističkoj i materijalnoj tehnici, koja nasuprot nekim krivičnim zakonicima i učenjima – dokazuje da je ljudski plod živ od začeća.
Smatram da činjenicu da je ljudski plod živ od začeća treba više i češće iznositi kako u masovnim medijima, tako i preko specijalnih predavanja pred ovaj naš narod. Isto vrijedi i za stav da je abortus mnogo veći i teži grijeh od običnog ubojstva, jer se ljudski plod u maternici ne može braniti, a ništa nije skrivio, on je jedini bez osobne krivnje u ljudskom rodu, jer on još nije rođen.
Ovome je cilj da parovi shvate kolika je njihova odgovornost u trenutku spolnog čina, i kakve posljedice taj čin donosi.
Dr. Stojan Adašević/znakoviporedputa
