Mladi Japanci starije ljude ne smatraju dosadama, već izvorom mudrosti. Zauzvrat, stari ne viču na mlade i ne kritiziraju ih, već im prenose tu svoju mudrost.
Japan je zemlja kojoj se mnogi dive iz više razloga, a jedan od najjačih je način odgoja djece.
Karakter ljudi iz Japana ne prestaje oduševljavati cijeli svijet. Svi smo imali prilike čuti koliko su uporni, ustrajni, kako ni pod kojim okolnostima ne gube pribranost i osjećaj za komunikaciju. Također, poznati su po svom poštovanju prema drugima i izuzetno marljivom radu.
Takvi su zato što su takvi bili i kao djeca, a takvi su bili kao djeca jer su tome učeni.
Djeca iz Japana vrlo se razlikuju od djece sa Zapada. Umjerena su i lijepo se ponašaju, slušaju svoje roditelje i nikada ne histeriziraju i nemaju napade bijesa. U čemu je tajna?
Japanci vrlo cijene obiteljske veze
Bliski odnos među članovima obitelji različitih generacija je nešto što, između ostalog, čini Japance tako posebnim. Ta veza između starih i mladih temeljena je na dubokom suosjećanju i međusobnoj brizi, kakva se, nažalost, ne može vidjeti nigdje drugo u svijetu. Stari ljudi se u Japanu smatraju izvorom mudrosti i zaslužuju posebnu pažnju i poštovanje.
S druge strane, stari ljudi imaju puno strpljenja i ljubavi za mlade. Stari Japanci ponašaju se kao mentori, ne kao kritičari i provoditelji kazne. U tome leži ključ harmonije među generacijama.
Japanci cijene i poštuju sve svoje rođake. Istovremeno, imaju vrlo striktne granice. Na primjer, smatra se neprihvatljivim da baka i djed odgajaju unuče, zato što roditelji nemaju dovoljno vremena. Obiteljske veze u Japanu nisu temeljene na “razmjeni usluga”, već na vjerovanju da sve na ovom svijetu ima svoje mjesto.
Razumijevanje roditeljstva
Većina obitelji u Japanu vjeruje da roditeljstvo treba biti temeljeno na osjećajnosti i razumijevanju. Podizanje glasa na dijete u Japanu je jednako svim drugim, oštrim kaznama. Roditelji u Zemlji izlazećeg Sunca vjeruju da izbjegavanjem kažnjavanja zapravo uče djecu kako da se povežu sa svijetom i poštuju tuđe osjećaje.
Ako dijete nije dobro, mama i tata ga kažnjavaju pogledom ili gestom neodobravanja. Na taj način pokazuju da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Fraze poput “povrijedit ćeš je/ga” ili “povrijedit ćeš se” koriste se da ukažu na nepravilno ponašanje i posljedice, a ne tek tako.
Isto pravilo primjenjuje se za predmete. Na primjer, ako dijete polomi igračku, roditelj će reći “pogriješio si”, a ne “slomio si igračku”. Japanci naglašavaju važnost djela, a ne funkcionalnost predmeta. Zato djeca od ranog djetinjstva uče da budu svjesna svega u svakoj situaciji i da vode računa o svemu oko sebe.
Najveća tajna je – slobodno vrijeme
Japanci svoje slobodno vrijeme provode s djecom. Učenje ne smatraju zasebnom aktivnošću, već sve rade zajedno. Njima je najvažnije da izgrade jaku vezu s djecom.
U Japanu je vrlo rijetko da majka upiše dijete u vrtić ako nije napunilo bar tri godine. Japanke svoju djecu vode bukvalno svuda, jer vjeruju da takva fizička bliskost stvara duboke i jake veze. Također vjeruju da blizina majke smiruje dušu djeteta. Majke u Japanu vode računa da dosta razgovaraju s djecom.
Odnos s ocem, bakom i djedom je vrlo sličan. U Japanu obitelji redovno ručaju i večeraju zajedno, razgovaraju i prepričavaju jedni drugima što im se dogodilo tijekom dana.
Te obiteljske priče za stolom često se ponavljaju i tako se djetetu usađuje osjećaj pripadnosti i identiteta, kao i važnost verbalne komunikacije.
To je glavni razlog zašto djeca iz Japana ne prave scene. Odrastaju u okruženju gdje je mogućnost neugodnog iznenađenja svedena na minimum, a ljubavi im nikada ne nedostaje.
Rastu svjesni da postoji red kojeg se treba pridržavati, kao i da svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. To im smiruje um, čini ih ljubaznim i pomaže da shvate da nema potrebe za agresivnim izražavanjem emocija.
