Većina je ljudi čula za tarot, ali o kanonu im je malo toga poznato. Naime, tarot nije služio za divinaciju, dakle za proricanje budućih događaja, već primarno kao kartaška igra, a posredno za meditaciju i reminiscenciju na proces kojeg prolazi svaka osoba; više ili manje uspješno. Prije negoli je zadobio funkciju koju su mu dali francuski okultisti, a zatim i mnogo kasnije engleska škola i Arthur Edward Waite (1857.–1942.), tarot je dakle bio kartaška igra. No, zbog utjecaja stoljećima mlađe engleske škole i gospođa s TV ekrana te različitih radnih skupina koje su unakazile »sveti optički jezik,« danas prevladava percepcija da tarot primarno služi za predviđanje budućih događaja te da su pitanja kojima se sugerira jednosmjeran odgovor, dakle »da« ili »ne«, posve uobičajena. Tarot je izniman optički jezik kojim se temeljem prikaza sugerira put duše i njezin razvoj te naposljetku i ultimativan značaj.
Ipak, u potrazi za odgovorima od prolazne naravi, ljudi često posežu za kanonom tarota ne bi li dobili odgovor na često bespotrebna i vrlo rudimentarna pitanja, poput onih o poslu, i još učestalije, muško-ženskim odnosima. To je često zavodljivo jer se na taj način i neposredno sugerira dominacija tih tema, dočim ih se redovito i prešutno na taj način i apsolutizira. Takvim se sugestijama središte puta usmjerava na posao i novac te na prokreaciju, odnosno razmnožavanje: kao zapravo temeljenu namjenu muško-ženskih odnosa. Ono što je potrebno imati u vidu jest da tarot razumijeva takva stanja, ali ih naprosto po redu stvari obuhvaća te ona nisu isključiva pa ni od temeljne važnosti. Upravo je zbog toga moguće vidjeti kojekakve samoprozvane »crvene magove« koji tom titulom zapravo neizravno apsolutiziraju ili barem preveliki naglasak stavljaju na efemerne relacije koje imaju svrhu katalizatora, a ne vrhunaravnog cilja. To je ne samo ograničavajuće, već je i vrlo omalovažavajuće za kanon tarota.
S tim neznanjem redovito dolaze i oni koji žele čitanje tarota pa na temelju takve bremenitosti na svoja pitanja žele jednoznačan odgovor »da« ili »ne,« na taj se način stavljajući u ulogu nekoga tko uopće nema slobodnu volju, već je samo promatrač svog jadnog života kojeg mu drugi oblikuju. Tarot ne daje jednoznačne odgovore i zbog toga ne predstavlja optički jezik za iščitavanje prsta sudbine, fatuma. Tarot redovito proširuje perspektivu pitaoca i otvara mu mogućnosti koje on prepoznaje kao takve ili ih nastoji objektivirati na temelju ekstrakcije iz svog nesvjesnog pomoću tarotista, dakle onoga tko mu čita tarot.
Ta je trijada od iznimnog značaja, a poglavito zbog toga jer moralni tarotist poštuje slobodnu volju onoga kome čita i zbog toga ne ograničava odgovor na jednostavno »da« ili »ne.« Takva je dijalektika, odnosno odnos između pitaoca i tarotista, od izuzetne važnosti zbog međusobnog poštivanja cjelovitosti svake osobe, poglavito one koja se izlaže jasno definiranim pitanjem. Upravo je zbog toga sloboda čimbenik u kojem se odražava vrhunac etičnosti prilikom čitanja, jer ona omogućava pitaocu, da s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, samostalno i slobodno iznađe njemu primjerno rješenje na temelju svega onog što je dobio pomoću optičkog kanona tarota.
Marko Kriška, instagram.com/tarotlefov
