Žene danas trpe da budu neljubljene, nevoljene i nezagrljene

Tužno je da budeš toliko nevoljena da zaboraviš i kako voljeti samu sebe. Tužno je da se boriš. Još tužnije da se predaješ.

Odrastala sam s dvije žene. S dvije totalno suprotne točke na jednoj istoj liniji. S pokornom i prkosnom. Jednom mekanom i nježnom i jednom grubom i oštrom. Odgajale su me obje pokušavajući u mene utisnuti ono najbolje što su mislile.

Odgajale su me obje pokušavajući u mene utisnuti ono najbolje što su mislile da treba. I naučiti me o životu najbolje što su znale.

Izmiješale su se tako u meni dvije. Ona nježna koja zaplače na ružan pogled i ona koja je u stanju krvariti i smijati se. Ta druga je opasna. I za mene i za druge. Ona je u stanju povrijediti te dok joj se srce slama kako bi se zaštitila. Ona je u stanju povrijediti sebe kako bi bila ono što je obećala sebi da će biti kada poraste.

Moja baka je bila primjer žene koja je naučena da bude poslušna. Za nju oglušavanje o želju i zapovijest nekog njoj dragog muškarca nije bila opcija. Pa bi tako brat spomenuo da je žedan, a ona je već nosila vodu. Poželio bi omiljeno jelo u ponoć, ona bi ustajala. „Šuti, ne raspravljaj se, dobro je, pusti“, kao postulati koje je željela ubaciti mi u glavu, a koji se nikako nisu željeli primiti.

Nažalost konstatiram da su se primili u toliko mladih mozgova. Primili su se u svim sferama. Žene danas u 21. stoljeću, obrazovane, školovane i sposobne, TRPE. Trpe da oni radije gledaju utakmicu nego njih. Trpe da ostavljaju čarape po stanu i prljavo rublje u ormaru. Trpe da im netko uzima plaću i određuje što će kupiti.

Žene su danas nazadnije nego što su bile prije stotinu godina. Tada su morale, jer su bile financijski ovisne o muškarcima te kao gola borba za opstanak pristaješ na sve da preživiš.

Onaj instinkt koji nas u tim situacijama ne razlikuje mnogo od životinja tjera da se boriš kako najbolje znaš. Slušajući. Služeći i dvoreći. Kako bi dobila pare da kupiš ručak, ZA VAŠU obitelj.

Žene danas trpe da budu neljubljene, nevoljene, nezagrljene. Žene su se danas uvjerile da je to normalno.

Žene danas pristaju rađati djecu da bi spasile brak s mužjakom, jer on svoju svrhu dobiva tek onda kada te oplodi i kada izrodiš barem troje djece. Kao pečat da si njegova i da je on taj. Važno mu je, iako je posljednji put istinski osjetio strast prema tebi prije pet godina.

Ona druga krajnost koja me odgajala, ona gruba i oštra me naučila da u životu ne treba trpjeti ničija sranja. Pa čak ni ona tvoje djece. Ja nikada nisam bila bezuvjetno i bezrezervno na prvom mjestu samo zato što sam dijete. Moralo je sve biti racionalno. I ispravno. Jer je život učio da nema mnogo vremena za sentimentalnosti.

Ona me naučila da život možeš savladati čak i ako te on mučki udara svaki put kada ustaneš. Ona me naučila kako se zatrpaju emocije i kako hodaš prkosno i uspravno. Ona me naučila da zauvijek budem svoja i da jedino tako mogu biti nečija. Da ne budem glupa, površna i poslušna pod svaku cijenu. Ona me naučila da nikad ne budem ono što nisam da bih bila prihvatljiva društvu.

Iako je ponekad u meni budila osjećaj neopisive ljutnje kada me je grubošću pokušavala otrgnuti od onog preemotivnog dijela mene koji je drhtao pred izazovom, naučila me kako da budem žena. Naučila me da se sluša srce, ali koristi mozak. Naučila me da za sebe biram muškarca koji će željeti da budem bolja, a ne ugodnija.

Naučila me da volim, ali i da se čuvam. Naučila me i da je u redu da se plače. Iza zatvorenih vrata na pločicama kupatila da ne vidi nitko. I da se poslije toga ustane, umije i osmjehne.

Tužno mi je kada vidim koliko je onih koje su učene pogrešno. Koje se bude svako jutro mrzeći sebe i onoga pored kojeg se bude.

Tužni su mi svi izgovori „zbog djece“, „zbog umora“, „zbog posla“.

Tužno je da budeš toliko nevoljena da zaboraviš i kako voljeti samu sebe. Tužno je da se boriš. Još tužnije da se predaješ.

Budi najbolja verzija sebe i sebi, ZBOG SEBE. Koga briga što će o tebi misliti jedan muškarac. Ili njih pet.

Jelena Despot/lolamagazin