“Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!” – I. B. Mažuranić
Zimski solsticij, trenutak ili dan kada je Zemlja najtamnija, zapravo je obećanje svjetla i proljeća. U mnogim drevnim kulturama taj dan slavi se kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga. Sezona je to puna čarolije i obnove jer Sunce se vraća natrag na zemlju! Vrijeme novog impulsa koji vodi regeneraciji duše, vrijeme milosti i blagoslova, vrijeme najdublje tame iz koje se rađa svjetlost koja počinje jačati.
Mitologije i religije mnogih drevnih kultura bilježe u ovo doba rođenje sinova boga, samih bogova, velikih učitelja, onih koji su svijetu donosili plamen svjetla, iskru nade, snagu preporoda i obnove.
Iako je danas općepoznato da su svi važniji svjetski rašireni običaji i simboli Božića preuzeti iz raznih drevnijih europskih običaja vezanih upravo za proslavu solsticija, nismo ni svjesni koliko je slavenskih izvora u samim hrvatskim običajima i nazivlju.
Primjerice, sama etimologija naziva Božića: iako se smatra logičnim da je to tek naziv za malog Boga, dakle Isusa, stručnjaci se slažu da je to slavensko naslijeđe: Božićem su oni nazivali maleno, tek rođeno Sunce, Svarožića.
Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći solsticija da bi se kroz energiju i svjetlost vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krjesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti.
Slavenska stara vjerovanja kažu da je polubog Svarog uredio godišnja doba da kada zli duhovi ojačaju, oni zatvore Sunce te Zemlju pritišću mrakom i ledom sve dok bog munje Perun ne oslobodi Sunce.
Najveseliji dan u godini slavio se tako u danima iza zimskog solsticija. Tada se rađa Koledo, Svarožić – pomlađeno Sunce. To je dan kada pomlađeno Sunce ojača, Zemlju obasjava sve snažnije i toplije kako bi nadvladao Moranu (zimu) ili Mrzlinu i njezine bjesove. Od tada dani postaju sve duži, a bitke uvijek dobiva Sunce i vrhunac njegova viteštva je ljetni solsticij.
Danas su ovi staroslavenski običaji snažno isprepleteni s kršćanskom tradicijom i nešto suvremenijim europskim narodnim običajima, a obuhvaćaju očišćenje, kićenje, badnjak, koledanje.
Očišćenje ili purifikacija sastavni je dio solsticijskog događanja. Za njega su se stari Slaveni pripremali tjelesnim i duhovnim pročišćenjem.
U mnogim krajevima žene bi do Badnjaka istkale novo rublje, a najsvečaniju odjeću oprale bi i pohranile za tu priliku. U cijelom domaćinstvu, u staji i na dvorištu, ništa nije smjelo dočekati Badnju večer neuređeno.
Bezmesna hrana (!), plodovi polja i voćnjaka, čisto tijelo, odjeća i kuća, dio su obreda kojim se čovjek oslobađa grešaka i tereta iz stare godine, te čist i obnovljen stupa u novu, s nadom da će ona biti bolja od prethodne.
Dom se ukrašavalo svijećama, jabukama, zelenim granama (bršljan, zimzelen, božikovina, hrast, javor, borovica), zelenim žitom (običaj sijanja pšenice za božićni stol), sjemenjem, božićnim kruhom…
Božićno drvce također ima pretkršćanske korijene širom svijeta, tako se na primjer u Indiji od drevnih vremena pa sve do danas za praznik Divalija pale male uljanice na ornamentalnom željeznom drvcu. U kršćanske običaje je uvedeno tek u 16. stoljeću u Njemačkoj od kuda se postupno među kršćanima taj običaj širio Europom. Legende o božićnom drvcu su nebrojene. Drevna simbolika zimzelenog drveća leži u činjenici da ona žive i u tom periodu bez svjetlosti, kao simbol života.
Najpoznatiji stari naziv tog blagdana je i danas poznat u engleskom jeziku kao Yule. Ta anglosaksonska riječ označava ‘kolo’ ili ‘kotač’, čija simbolika neprekinutog kruga rođenja, smrti i preporoda se ocrtavala u svim važnijim godišnjim ritualima.
Unošenjem slame u kuću, na stol i ognjište prizivala se dobra žetva i svako izobilje za domaćinstvo. Rukovet slame običavao se vezati oko voćki i rasipati po njivi. Ophod sa svijećom oko snopova predstavljao je snagu novog Sunca koja će učiniti da žito dobro ponese, kao i da bude sloga u kući.
Adventski vijenac ima četiri svijeće u „kolu“ što predstavlja dva ekvinocija i dva solsticija kao promjene unutar životnog kruga. Tako i u vedskoj tradiciji postoje četiri perioda u krugu života (četiri stadija života, ashrama po Vedama).
Staroslavenski naziv za taj dan – Koljada – po nekima također potječe iz riječi ‘kolo’. U nekim su slavenskim krajevima postojale procesije koje bi pratilo dijete na konju, kao simbol novorođenog Sunca i nosio se sunčev znak koji se zapaljen vrtio. Taj je simbol kasnije u narodu lako zamijenjen zvijezdom.
Svi običaji vezani uz ovaj period u svim kulturama diljem svijeta, i oni drevni, i ovi noviji, stari tek oko dva tisućljeća, slave dolazak na svijet nečega čemu je sudbina izmijeniti svijet na bolje.
atma
