Na mjestu hodočašća – Kurukšetri, postrojiše se goleme vojske, golim ih okom ne možeš sagledati, ljudskim umom shvatiti – ona vjerna kralju Dhritaraštri i ona podložna kralju Panduu. Sinovi obaju kraljeva bjehu najistaknutije vojskovođe na svojim stranama, junačni, snažni, moćni, nepobjedivi. No, hoće li to biti obična bitka, s klasičnim akterima kao pobjednicima, na jednoj, i poraženicima, na drugoj strani; hoće li se sličan boj, na stvarnomu mjestu ili u ičijemu umu, ikada i igdje više odigrati; hoće li…
Odjednom se na prostranu bojnom polju strašna lavlja rika začu, no lavova ne bje nigdje – to Bhišma, veliki, hrabri predak Kuru dinastije, puhnu u svoju školjku, a posvemašnjem se zaglušenju pridružiše i ostali školjkari te bubnjari i trubači.
S druge, na tren utihnule, strane, Krišna i Arđuna, sjedeći na bojnim kolima što prebijeli ih konji vukoše, u svoje nebesne školjke puhnuše. Svaka svog imena, neizdrživu buku te školjke proizvedoše, potresoše srca sinova Dhritaraštrinih jer nebom i zemljom odjeknuše.
Arđuna na tren nijemo gleđaše Dhritaraštrine sinove, u bojne redove svrstane, a onda se uspravi nad svojim lukom pripravnim za odapinjanje strijela.
Krišni ove riječi uputi:
— O, Nepogrješivi, molim te, odvezi moja kola između dviju vojska da uzmognem vidjeti sve okupljene, borbe željne, s kojima mi valja u ovaj veliki, teški boj.
Tamo, međ’ objema vojskama, svoje očeve, djedove, učitelje, ujake, braću, sinove, prijatelje i ostale drage i predrage ugleda.
Samilost ga preplavi:
— Dragi moj Krišna, zbog prijatelja i rođaka što preda mnom, borbeni, stoje, udovi mog tijela klecnuše, usta se osušiše, sve mi tijelo zadrhta, koža mi se naježi i zaplamti, a lûk iskliznu iz ruke. Zaboravljam sebe i nice padam jer samo nesreću, o Krišna, gledam. Kakva li i kolika dobra u ubijanju vlastite krvi? Za koju pobjedu, kraljevstvo ili sreću?
O, Govinda, ma koliko to i sam život vrijedi kad se svi najmiliji pred našim moćnim oružjem i svojom pogibelji svrstaše? Sve koji me naučiše, od kojih potekoh ili koji od mene potekoše, koji mi prijateljstvo dadoše, a moje primiše, baš sve njih, zašto da usmrćujem, čak i ako oni mene usmrtiti mogu? Ni za sva tri svijeta, nekmoli za ovu Zemlju, o, Održavatelju svih živih, na takve napadače ne mogu.
Znam, srca im pohlepa zarobi, ubijaju ništa u sebi ne ubivši, ali zašto da i mi za djelima takvim grješnim posežemo?
Znam i to da će uništenje dinastije obiteljsku tradiciju poharati, bezbožnosti put utrti, nečistim ženama nepoželjno potomstvo podariti, pretke poniziti, društvenost i dobrotvorstvo u obitelji razoriti.
O, Krišna svemoćni, koji sva bića uzdržiš, zar i učeničko naslijeđe ne zbori da uništavatelji obiteljske tradicije u paklu prebivaju?
Za mene razloga otporu nema, pa i nek me Dhritaraštrini sinovi naoružani, ovako nujna, na polju ovomu ubiju.
Izrekavši ove riječi, Arđuna, žalošću obuzet, odloži svoj luk i strijele i pomućena uma sjedne natrag u bojna kola.
Autor: Zlatko Tomić
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
