Odabir partnera je najvažniji ‘intervju za posao’ u našem životu. Otprilike polovina nas prilikom tog odabira napravi “grešku”, ne zato što smo nesposobni, već zato što smo ranjeni.
Najbrža, najlakša i najnevjerojatnija tehnika za uništavanje nečijeg života je stupanje u ozbiljnu vezu s “pogrešnom” osobom: s vrlo malo napora i bez urođenog nagona za katastrofu, u srednjoj dobi ili ranije – možemo završiti u masi problema, od bankrota, gubitka roditeljskih prava i društvene sramote do beskućništva, živčanog i duševnog sloma.
S jedne strane može biti prilično zabavno i slatko gledati kako mladi parovi, lijepo odjeveni, pijuckaju koktele tijekom blagih ljetnih večeri, uz glazbu i plovidbu čamaca. S druge strane, to je kao da gledamo malo dijete koje se igra napunjenom puškom ili naoštrenim nožem.
Odabir partnera je najvažniji ‘intervju za posao’ u našem životu. Otprilike polovina nas prilikom tog odabira napravi grešku, ne zato što smo nesposobni, već zato što smo ranjeni. Mi kao da očekujemo da ćemo za taj ‘posao’ dobiti barem minimalnu obuku i biti vođeni nekim sigurnosnim svjetlima.
Ali mi smo ostavljeni da sami slijedimo svoje (pogrešne) instinkte, napušteni da sami da prouzročujemo svoje predivne katastrofe, jedna generacija nakon druge, bez da izvučemo najmanju korist iz svojih patnji i kasnih životnih spoznaja drugih.
Ono što, iznad svega, zamagljuje našu prosudbu, je nešto nad čime imamo ograničenu kontrolu i rijetko nam je dana prilika da ih istražimo u dovoljnoj mjeri: naša djetinjstva, a posebno naša problematična djetinjstva, koja su jedna od najvećih pokazatelja nesretne ljubavi odraslih osoba, u procesu boli i patnje, jednostavno i potpuno, nesretno vrijeme uz naše najbliže u našim ranim životima.
Previše je očekivati da je netko tko je kao dijete bio nevoljen i nezbrinut, odraste u osobu koja donosi razumne i uspješne odluke. Najbolje što možemo je shvatiti da naši instinkti mogu biti dosta nepouzdani vodiči prema našem budućem zadovoljstvu – što bi nas moglo potaći da zamolimo nekog da nam bude mudar i nepristrani sudac, koji će provjeravati i pomoći nam u tom zadatku.
Ovo je nešto što se događa zbog naših oslabljenih kapacitetima za ‘intervjue’:
1. Ne možemo ocijeniti
Ono što izdvaja emocionalno oštećene od snažnih i zdravih osoba nije njihov odnos s ludim ‘kandidatima’ (oni su svugdje i često su na prvu vrlo neodoljivi) nego njihova sposobnost da pravovremeno uoče probleme i oslobode se takvih osoba, s potrebnom bezobzirnošću i odlučnošću.
Teško djetinjstvo nas, prije svega, drži u vječnoj i beskrajnoj zaglavljenosti.
2. Nismo sebi prijatelj
Razlog zaglavljenosti je krajnje bolan: mi se sami sebi ne sviđamo. Stoga, kad nas netko ostavlja, iznevjeri, puše vruće i hladno, igra se s nama, rutinski obećava i gazi svoja obećanja, uskraćuje nam nježnosti i zaklinje se da nam više nikada neće učiniti ništa nažao pa to onda nastavlja činiti, naš prvi, drugi i stoti impuls nikada nije da jednostavno ustanemo i odemo.
Naša sklonost je da se pitamo kako smo mi izazvali taj problem, jesmo li nešto možda pogrešno shvatili i da tražimo načine kako bismo manje uznemiravali partnera.
Naša nam je prošlost pomogla da razvijemo dirljivu, ali u konačnici katastrofalnu sklonost da razmišljamo i poduzimamo radnje protiv sebe samih – i da dajemo neprirodno mnogo zasluga nekome drugom. Možda će nam trebati desetljeće da shvatimo nešto što netko može shvatiti tijekom jedne večeri: da nas osoba ne zavrjeđuje.
3. Ne možemo nikoga razočarati
Briga o sebi zahtijeva rijetku vještinu: sposobnost – u određenim trenucima – da razočaramo drugu osobu kako bi zaštitili sami sebe. Da bismo ostali zdravi, možda ćemo morati reći ne tulumu, odbiti prijedlog prijatelja, odbaciti pozivnicu – a u partnerskom odnosu, uzrujati partnera – čak i kada su on ili ona prema nama divni.
Za nekoga tko nije pun unutarnje ljubavi za sebe – kako se usuditi odbaciti ljubav druge osobe, čak i ako je ona zamotana u otrov? Kako, s obzirom na to tko sam, da se usudim rasplakati partnera?
4. Nadamo se previše
Djeca koja odrastaju u obiteljima s teškim roditeljima ili skrbnicima ne mogu ih promijeniti ili ih se riješiti. Iz položaja nemoći, ta djeca nauče izuzetno dobro jednu stvar: nadati se da će se roditelji ili skrbnici magično promijeniti i naučiti biti bolji.
Ako budu strpljivi, dovoljno pristojni i susretljivi, te teške odrasle osobe će se smilovati i promijeniti. Ove paćenićke duše svoje pogrešno usmjereno strpljenje kao odrasle osobe unose u svoje odnose, sa sličnim rezultatima. Nedostaje im ključan uvid: zdravlje ponekad uključuje sposobnost odustajanja od određenih ljudi.
5. Previše se bojimo biti sami
Naša spremnost za izlazak iz nezadovoljavajućeg odnosa dijelom je pokazatelj naših uvjerenja da će samački život biti podnošljiv i pripremiti za nas bolje buduće partnere. S druge strane nezadovoljavajući odnos može trajno iznevjeriti naša razumna očekivanja.
Tko bi nas drugi želio, ili još gore, kako bi bilo kojoj normalnoj osobi bilo ugodno da sa nama provodi vrijeme, brinući se za nekoga poput nas? Koliko je lakše gledati kako se naše najljepše nade tiho ruše ispod nametljive ili čak nesvjesno sadističke osobnosti trenutnog partnera?
6. Ljubaznost nam je ‘dosadna’
Problematična prošlost napraviti će nas neobično neumoljivima prema istinskoj ljubaznosti koju doživimo. Dobre ljude instinktivno osjećamo dosadnima, neprivlačnima, izazivaju nam nelagodu i jezu. Možda nećemo moći reći što sa njima nije u redu nakon prvog sastanka. Možda ćemo reći da nije postojala kemija ili da se naši interesi ne podudaraju.
Ali kad bismo bolje spoznali sebe, ono što bismo otkrili zvučalo bi prilično neobično: određene ljude osjećamo da nisu za nas jer znamo da nam neće moći nanijeti količinu patnje s kojom smo odrasli kako bismo se mogli osjećati voljeni. Te osobe nisu za nas jer je zagarantirano da će biti dobri i ljubazni prema nama.
U bolje uređenom društvu poučavala bi se umjetnost ljubavnih intervjua od rane dobi – i postupak provjere bio bi barem toliko strog kao prilikom polaganja vozačke dozvole. Ne bismo bili ostavljeni sami, bez prethodne pomoći i savjeta, da si uništimo život.
Zasada, mnogi od nas trebali bi biti barem svjesni u kojoj mjeri naši impulsi mogu biti varljivi ako nam je djetinjstvo bilo ispunjeno patnjom. Ne bismo se trebali kriviti, samo prihvatiti da nam je potrebno naučiti vrlo nepoznatu i za nas prilično neobičnu stvar: da se lijepo i u ljubavi ophodimo sami sa sobom.
AUTOR: theschooloflife.com
S engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatić – angelicahorvatic.com
O ANGELICI:
https://www.facebook.com/AngelicaHorvatic/
Angelica Horvatić je praktičarka iscjeljivanja trauma, iscijeljenja unutarnjeg djeteta, savjetnica za partnerske odnose, praktičarka rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach. Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 20+ godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
38 OSHO – ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT
