Tko smo mi zapravo? Jesmo li ona osoba iz djetinjstva? Ona iz mladosti? Ona koja ćemo biti za 30 godina? Sve te verzije su prolazne manifestacije jednog te istog procesa. Dakle, gdje smo onda? U Matrixu. Postoji samo stalno kretanje, stalno mijenjanje – a vrijeme je ništa drugo nego privid koji svijest stvara da bi mogla doživljavati to kretanje. Kad bismo zaustavili sve procese, nestali bi i vrijeme, i prostor, i materija. Sve bi se ugasilo.
Vrijeme je temelj naše svakodnevice, ali što ako vam kažem da ono zapravo ne postoji onako kako ga doživljavamo?
Kad govorimo o vremenu, lako je pomisliti da ga svi doživljavamo isto. No, istina je daleko složenija. Jedan leptir, kojemu je dan cijeli život, doživljava vrijeme potpuno drugačije nego mi koji na ovom svijetu ostajemo stotinjak godina. Za planinu koja živi milijunima godina, mi smo tek tren, prolazna sjena. Ova jednostavna usporedba otkriva temeljnu istinu: vrijeme nije apsolutna kategorija.
Fizika, koja danas pokušava biti mjerilo stvarnosti, već je dokazala da vrijeme nije konstantno. Tek kad shvatimo da se protok vremena može mijenjati ovisno o stanju svijesti, približavamo se pravoj prirodi postojanja. Svijest je ta koja oblikuje naše iskustvo vremena. Ako će ikada postojati prava vremenska mašina, ona neće biti neki metalni stroj – ona će biti čovjek sam.
No, suočavamo se s jednim velikim izazovom – šumom vlastitih misli. Um je prepun nepotrebnih misli koje stvaraju buku. Tražimo signal u toj kakofoniji, ali teško ga pronalazimo. Ipak, postoje trenuci kada vrijeme “puca”. Katastrofe, velike promjene – tada mnogi ljudi intuitivno osjećaju što dolazi. U ekstremnim situacijama vrijeme postaje propusno, omogućavajući svijesti da se proteže kroz prošlost i budućnost.
Zanimljivo je da kroz iskustva bliske smrti ljudi često opisuju da su “proživjeli” cijeli svoj život u jednom trenu. No, nije riječ o doslovnom premotavanju filma, već o istovremenom doživljavanju svih trenutaka – jučer, danas, sutra – sve odjednom. Matematičari su čak razvili modele koji pokušavaju opisati ovu čudnu vezu između vremena i svijesti u tim iskustvima.
Sjećam se primjera iz knjige Ponovno rođeni, gdje Anita Moorjani opisuje kako je tijekom kliničke smrti istovremeno percipirala sve dimenzije vremena i prostora. To se jednostavno ne može prepričati u trodimenzionalnim pojmovima. Povratak u “3D Matrix” znači neminovno pojednostavljivanje tog beskrajnog iskustva.
Kada istražujemo vrijeme, zapravo istražujemo samu prirodu prostora i svijesti. Vrijeme ne teče svugdje jednako; razlikuje se ovisno o procesima koji se događaju – rastu li, trule li, umiru li. Vrijeme, zapravo, nije nešto što postoji izvan nas; ono je nešto što naša svijest kreira.
Što su drevni mudraci znali, a mi smo zaboravili
Posebno me fascinirala spoznaja koliko jezik, osobito naš hrvatski, nosi duboka metafizička značenja. Na sanskrtu vrijeme se kaže kala, što podsjeća na kolo – simbol cikličkog kretanja. Kalendar, kolodar – sve upućuje na staru spoznaju o cikličnosti vremena. Nekad se znalo: dan i noć, godišnja doba, sve teče u krugu.
U antičkim vremenima pojam vremena bio je prvenstveno ciklički. Grci, ali i mnoge druge drevne civilizacije, nisu gledali na vrijeme kao na ravnu liniju prema beskrajnoj budućnosti, kao što to danas čini suvremeni svijet pod utjecajem transhumanizma. Za njih je vrijeme bilo kretanje u ciklusima – rađanje, smrt, ponovno rađanje. Ciklus nije značio doslovno putovanje u prošlost, nego razumijevanje da sve dolazi i odlazi u vječnom ponavljanju.
U Vedama nalazimo pojam Tri Kala Gya – mudraci koji su mogli percipirati tri vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. Oni nisu putovali kroz vrijeme nekim strojem; njihova svijest bila je brod. Ovo je istina koja odjekuje i danas – sve što trebamo za putovanje kroz vrijeme već imamo unutar sebe.
Nevjerojatno je kako su čak i u najmračnijim vremenima bljesnuli umovi koji su intuitivno razumjeli prirodu stvarnosti. Sveti Augustin, primjerice, u 4. stoljeću izrekao je nešto što je u potpunosti u skladu i s kvantnom fizikom i s istočnjačkim učenjima. Rekao je: prošlost ne postoji jer je ona samo sjećanje, budućnost ne postoji jer je samo očekivanje, a sadašnjost ne postoji jer je to samo osjećaj.
Ako pažljivo promislimo, “sada” ne možemo ni definirati. Najmanji mogući trenutak, “trenutak sadašnjosti”, traje svega djelić sekunde, a ni to nije stabilno. U osnovi, nema čak ni sadašnjosti – postoji samo neprekidni proces. I upravo taj proces jest stvarnost.
Mi, u svakom trenutku, mijenjamo se. Tko smo mi zapravo? Jesmo li ona osoba iz djetinjstva? Ona iz mladosti? Ona koja ćemo biti za 30 godina? Sve te verzije su prolazne manifestacije jednog te istog procesa.
Dakle, gdje smo onda? U Matrixu. Postoji samo stalno kretanje, stalno mijenjanje – a vrijeme je ništa drugo nego privid koji svijest stvara da bi mogla doživljavati to kretanje. Kad bismo zaustavili sve procese, nestali bi i vrijeme, i prostor, i materija. Sve bi se ugasilo.
I upravo zato istraživanje vremena nije samo istraživanje sata i kalendara – to je istraživanje same prirode postojanja.
Autor: Krešimir Mišak / Isječak iz gostovanja na Atma Podcastu
Pogledajte cijeli video ovdje:
