Štetu koju glupa osoba uzrokuje određuju dva faktora. Prvi faktor je njihova urođena glupost. Neki ljudi su genetski programirani da se ponašaju na izrazito glupe načine i što je netko prirodno gluplji, to će uzrokovati veću štetu. Drugi faktor koji određuje štetu koju uzrokuje glupa osoba je količina moći i društvenog utjecaja koju posjeduje. Glupa osoba koja zauzima visoku poziciju u vladi, vojsci ili u velikoj korporaciji može uzrokovati daleko više štete od glupe osobe koja je nezaposlena. Ali kako glupi dosežu takve pozicije moći? Ne bi li ih njihova glupost trebala spriječiti da se uspinju na visine društvenog statusa?
“Nikada ne pripisuj zlobi ono što se može adekvatno objasniti glupošću.” – Hanlonova britva
Što je odgovorno za bolest modernog društva? Jesu li to zle spletke onih koji žude za moći? Je li to posljedica zavjere vladajuće klase? U ovom članku, oslanjajući se na esej talijanskog povjesničara Carla Cipolle “Osnovni zakoni ljudske gluposti”, istražujemo koliko se ono što društvo muči može pripisati široko rasprostranjenoj ljudskoj gluposti.
„Glupi su svuda oko nas: nalaze se na svakom mjestu, u svakoj klasi, spremni nanijeti štetu drugima i, naravno, sebi. Glupi čine najopasniju kategoriju ljudskih bića. Teško onima koji ih podcjenjuju.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
Cipolla je vjerovao da većina nas ne zna za golemo uništenje uzrokovano ljudskom glupošću. Lako prepoznajemo učinke zla, korupcije i pohlepe, ali skloni smo previdjeti štetu koju uzrokuje ljudska glupost. Cipolla je napisao svoj esej kako bi pomogao ispraviti ovu slijepu točku, ili kako je napisao:
„Sljedeće stranice zapravo su rezultat konstruktivnog napora da se otkrije, upozna i time eventualno neutralizira jedna od najmoćnijih, mračnih sila koje ometaju rast ljudske dobrobiti i sreće.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
U svom eseju Cipolla nabraja pet osnovnih zakona ljudske gluposti, od kojih prvi glasi: „Uvijek i neizbježno svi podcjenjuju broj glupih pojedinaca u opticaju.“ Filozof Voltaire ponovio je osjećaj koji stoji iza ovog zakona kada je napisao „Zdrav razum nije tako uobičajen.“ Dok je Einstein, u razgovoru s njemačkim psihijatrom Frederickom S. Perlsom, navodno rekao „Dvije stvari su beskonačne: svemir i ljudska glupost; a nisam siguran za svemir.“
Ne samo da smo skloni podcijeniti broj glupih ljudi u društvu, već smo skloni podcijeniti i broj glupih ljudi u našoj društvenoj orbiti. Volimo vjerovati da su članovi naše obitelji i oni s kojima se družimo pametniji od prosjeka i tek kada učine nešto tako nevjerojatno glupo, sine nam da ta osoba možda zapravo pripada klasi glupih ili, kako Cipolla piše:
„Bez obzira na to koliko visoko čovjek procjenjuje ljudsku glupost, uvijek iznova se iznenađuje činjenicom da: a) Ljudi koje je nekoć smatrao racionalnima i inteligentnima postaju besramno glupi. b) Iz dana u dan, s neprestanom monotonijom, čovjeka u njegovim aktivnostima uznemiravaju glupi pojedinci koji se iznenada i neočekivano pojavljuju na najnezgodnijim mjestima i u najnevjerojatnijim trenucima.“
Drugi osnovni zakon ljudske gluposti kaže: „Vjerojatnost da je određena osoba glupa neovisna je o bilo kojoj drugoj karakteristici te osobe.“ Glupi su rašireni u svim klasama, etničkim skupinama, spolovima i rasama. Nalaze se jednako često među bogatima kao i među siromašnima, nalaze se u politici i poslovnom svijetu, u akademskoj zajednici i znanosti – drugim riječima, nema se gdje sakriti od posljedica glupih, ili kako Cipolla piše:
„Bez obzira sviđa li vam se Drugi osnovni zakon ili ne, njegove su implikacije zastrašujuće: Zakon implicira da se, bez obzira krećete li se u uglednim krugovima ili se sklonite među lovce na glave Polinezije, zaključate li se u samostan ili odlučite provesti ostatak života u društvu lijepih i razuzdanih žena, uvijek morate suočiti s istim postotkom glupih ljudi – koji će postotak (u skladu s Prvim zakonom) uvijek nadmašiti vaša očekivanja.“
Iako postoji više glupih ljudi nego što većina nas može zamisliti i iako zauzimaju sve sfere života, neki se mogu pitati kako Cipolla definira ljudsku glupost. To objašnjava njegov treći zakon.
Međutim, da bismo razumjeli ovaj zakon, moramo istražiti osnovni način kategorizacije ljudi. Prvo, postoji kategorija bespomoćnih. Bespomoćna osoba je ona čiji postupci proizvode gubitak za nju samu, ali dobitak za nekog drugog. Drugo, postoji kategorija razbojnika. Razbojnik je osoba čiji postupci proizvode dobitak za nju samu, ali gubitak za drugoga. Treća kategorija je kategorija inteligentnih. Inteligentna osoba ponaša se na način da proizvodi dobitak za sebe, kao i dobitak za druge. I konačno, postoji kategorija glupih i kako kaže Treći osnovni zakon ljudske gluposti:
„Glupa osoba je osoba koja uzrokuje gubitke drugoj osobi ili skupini osoba, a sama ne ostvaruje nikakvu dobit, a moguće je da čak i sama pretrpi gubitke.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
Često će naše ponašanje oscilirati između ovih različitih kategorija. Ponekad se ponašamo bespomoćno, ponekad poput bandita, dok će drugi put naše postupke karakterizirati njihova inteligencija. Ali glupi su drugačiji. Glupi stalno štete drugim ljudima, a da pritom ne ostvaruju korist za sebe. Cipolla je čak identificirao klasu superglupih, koji svoju glupost podižu na višu razinu. Za razliku od obične glupe osobe koja svojim postupcima šteti drugoj osobi, a da pritom ne ostvaruju nikakvu dobit ili gubitak za sebe, superglupi stalno štete sebi i drugima načinom na koji se ponašaju.
Glupi i superglupi su prijetnja društvu. Odgovorni su za mnoge naše društvene probleme, a u nekim slučajevima kaos koji uzrokuju može dovesti do propasti civilizacije. Većina ljudi to ne prepoznaje pa stoga Četvrti osnovni zakon ljudske gluposti kaže:
„Ljudi koji nisu glupi uvijek podcjenjuju štetnu moć glupih pojedinaca. Posebno oni koji nisu glupi stalno zaboravljaju da se u svakom trenutku i pod bilo kojim okolnostima poslovanje i/ili druženje s glupim ljudima neizbježno ispostavi kao skupa pogreška.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
Cipolla tvrdi da štetu koju glupa osoba uzrokuje određuju dva faktora. Prvi faktor je njihova urođena glupost. Prema Cipolli, neki ljudi su genetski programirani da se ponašaju na izrazito glupe načine i što je netko prirodno gluplji, to će uzrokovati veću štetu. Drugi faktor koji određuje štetu koju uzrokuje glupa osoba je količina moći i društvenog utjecaja koju posjeduje. Glupa osoba koja zauzima visoku poziciju u vladi, vojsci ili u velikoj korporaciji može uzrokovati daleko više štete od glupe osobe koja je nezaposlena. Ali kako glupi dosežu takve pozicije moći? Ne bi li ih njihova glupost trebala spriječiti da se uspinju na visine društvenog statusa? Cipolla objašnjava:
„Pitanje koje razumni ljudi često postavljaju jest kako i zašto glupi ljudi mogu doći do pozicija moći i značaja. Klasa i kasta bili su društveni aranžmani koji su pogodovali stalnom dolasku glupih ljudi na pozicije moći u većini društava predindustrijskog svijeta. Religija je bila još jedan faktor koji je tome doprinosio… Ali umjesto klase i kaste imamo političke stranke i birokraciju, a umjesto religije imamo demokraciju. Unutar demokratskog sustava, opći izbori su najučinkovitiji instrument za osiguranje stalnog održavanja glupih među moćnima.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
Izbori omogućuju velikom broju glupih u općoj populaciji da odrede koji će političari obnašati dužnost i vrlo često izaberu nekoga glupog poput sebe. A kad glupa osoba dođe na dužnost, pomaže u održavanju udjela glupih ljudi u birokraciji i pravosudnom sustavu tako što ih imenuje na položaje moći. Dakle, demokracija osigurava da kontinuirani priljev glupih ljudi hoda hodnicima vladine moći.
Drugi razlog zašto su glupi ljudi tolika prijetnja društvu jest taj što većina nas ne uspijeva prepoznati njihovu glupost i ne uspijeva se braniti od njihovih postupaka. Po Cipollinom mišljenju, glupi ljudi su daleko opasniji čak i od bandita, jer barem kod bandita postoji smisao i razlog za njihovo ponašanje. Bandit želi steći korist za sebe, samo nije dovoljno inteligentan ili moralan da to učini na način koji proizvodi recipročnu korist za nekog drugog. Ali postupci bandita, čak i ako su nemoralni, i dalje su racionalni i stoga donekle predvidljivi.
„Glupo stvorenje će vas uznemiravati bez razloga, bez ikakve koristi, bez ikakvog plana ili sheme i u najnevjerojatnijim vremenima i na najnevjerojatnijim mjestima. Nemate racionalan način da utvrdite hoće li, kada, kako i zašto glupo stvorenje napada. Kada se suočite s glupom osobom, potpuno ste prepušteni na njegovu milost i nemilost. Budući da postupci glupe osobe nisu u skladu s pravilima racionalnosti, slijedi da: a) obično vas iznenadi napad; b) čak i kada postanete svjesni napada, ne možete organizirati racionalnu obranu, jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
A to vodi do petog i posljednjeg, Osnovnog zakona ljudske gluposti, koji kaže „Glupa osoba je najopasnija vrsta osobe.“ – (Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti).
Glupi osiromašuju društvo, uništavaju živote, uključujući i svoje, a ako postanu previše utjecajni i zauzmu pozicije velike društvene moći, poput predsjednika ili premijera, društvena propast je neizbježan rezultat.
Cipolla je vjerovao da je jedini način da se spriječi da glupi ljudi unište društvo taj da se više ljudi preseli iz klase bandita i bespomoćnih u klasu inteligentnih. Jer dok glupima nedostaje sposobnost promjene kategorija, bespomoćnima i banditima moguće je naučiti djelovati na inteligentan način. A ako u društvu ima dovoljno inteligentnih ljudi, tada će njihova obostrano korisna djela nadmašiti ili neutralizirati štetu koju uzrokuju glupi.
Nažalost, u suvremenom dobu društvene sile pokreću ljude u suprotnom smjeru, od klase inteligentnih prema klasama bandita i bespomoćnih. Paternalističke vlade potiču bespomoćno ponašanje minimizirajući posljedice za one koji se tako ponašaju.
S druge strane, imamo društveni sustav vrijednosti koji uzdiže stjecanje bogatstva i materijalnih dobara iznad svega ostalog, što stvara tako nezasitu želju za tim stvarima da mnogi ljudi nemaju problema ponašati se kao banditi kako bi se obogatili. Bez dovoljno inteligentnih ljudi koji bi neutralizirali učinke bandita i glupih, društveni kolaps sve je vjerojatnija mogućnost, ili kako Cipolla piše:
„U zemlji koja se kreće nizbrdo, udio glupih ljudi je relativno konstantan, međutim u preostalom stanovništvu primjećuje se među onima na vlasti alarmantno širenje bandita s prizvukom gluposti, a među onima koji nisu na vlasti jednako alarmantan rast broja bespomoćnih pojedinaca. Takva promjena u sastavu neglupe populacije neizbježno jača destruktivnu moć glupe frakcije i čini propadanje sigurnim. I zemlja ide dovraga.“ – Carlo Cipolla, Osnovni zakoni ljudske gluposti
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
